Stanislav Kostka, svetac čiji spomendan slavimo 13. studenoga, glavni je lik novog jezičnog imetka! Upoznaj ga i uteci se njegovom zagovoru!

U 16. stoljeću, dok su se europskim dvorovima širile političke spletke i renesansna umjetnost, u hladnim i maglovitim predjelima Poljske rodio se mladić čije će ime odjekivati kroz stoljeća – Stanisław Kostka. Rođen 28. listopada 1550. godine u plemićkom dvorcu u Rostkówu, Stanislav je od malih nogu pokazivao nešto što se nije moglo objasniti – neugasivu žudnju za višim, svetim stvarima. Njegov otac, Jan Kostka, bio je strog te je očekivao da njegova djeca budu odraz moći i časti obitelji. Majka, Margareta Kryska, donosila je u dom toplinu i pobožnost, ali ni ona nije mogla dokučiti dubinu Stanislavovih čežnji.

Stanislav je odrastao u sjeni svog starijeg brata Pavla, mladića snažne građe i vatrene naravi, koji je obožavao jahanje, lov i sve blagodati plemićkog života. Pavle je bio duša svake zabave, dok je Stanislav često bio tiha sjena u kutu, zagledan u svijeću dok bi u molitvi tražio odgovore. Za Pavla je Stanislav bio tajanstvena zagonetka, a njihov je odnos bio ispunjen napetošću – bratovljevi podrugljivi komentari često su odjekivali hodnicima dvorca.

Kada su braća krenula u Beč 1564. godine na studij u novoosnovani isusovački kolegij, grad ih je dočekao kao vrelo renesansnog sjaja i opasnih zamki. Stanislav je ubrzo otkrio da Beč nije blagonaklon prema njegovoj pobožnosti. Smješteni u kući luteranskog plemića Kimberkera, Stanislav je svaku noć provodio moleći se na koljenima, dok bi Pavel uživao u raspravama i veselim okupljanjima. Taj kontrast između njih dvojice postao je sve izraženiji, a Pavlovo nestrpljenje i ismijavanje Stanislavove pobožnosti često su izazivali sukobe. Ali Stanislav je šutio, sjetno ponavljajući sebi: “Rođen sam za više stvari.”

Godine 1566. Stanislav se suočio s najvećom kušnjom do tada – teškom bolešću koja ga je prikovala za krevet. U trenucima između života i smrti, Stanislav je imao viziju – sveta Barbara, zaštitnica umirućih, ukazala mu se s presvetom euharistijom u rukama. Ova mistična epizoda ojačala je njegovu vjeru i odlučnost. Kad je ozdravio, Stanislav više nije bio isti; odlučio je slijediti put koji mu je srce šaptalo, iako je znao da će se suočiti s Pavlovim bijesom i očevim razočaranjem.

Odluka da postane isusovac naišla je na snažan otpor njegova oca Jana, koji je smatrao da je to sramota za obiteljsku plemićku čast. Stanislavova želja da se pridruži Družbi Isusovoj bila je neprihvatljiva – Jan Kostka nije mogao shvatiti kako bi njegov sin, plemić, izabrao život skromnosti i odricanja. No, Stanislavova vjera bila je nepokolebljiva. Kada je shvatio da se neće moći pridružiti novicijatu uz očevo dopuštenje, odlučio je poduzeti hrabar korak – pobjeći. Prerušio se u jednostavnu odjeću i, pod okriljem noći, napustio Beč.

Jedne noći, pod zvijezdama koje su blistale nad gradom, Stanislav je sa slabim srcem krenuo na dug i opasan put prema gradu Dillingen. Bio je to put prepun razbojnika, vukova i neizvjesnosti. Pješačio je kroz guste šume, preplivavao rijeke i spavao pod vedrim nebom, vođen samo jednim ciljem – ispuniti svoj poziv. U Dillingenu ga je dočekao isusovački provincijal Petar Kanizije, koji je bio zapanjen Stanislavovom odlučnošću i čistim pogledom.

Kanizije ga je poslao dalje, prema Rimu, gdje je stigao 25. listopada 1567., iscrpljen, ali pobjedonosan. Tamo je upoznao generala Družbe Isusove, još jednog budućeg svetca Franju Borgiju, čija ga je prisutnost nadahnula na još dublju posvećenost. Stanislav je započeo novicijat, a njegova svetost postala je poznata među subraćom; njegovi su dani bili ispunjeni postom, molitvom i neumornim radom.

Ali samo godinu dana kasnije, u kolovozu 1568., Stanislav je ponovno obolio. Ovog puta, groznica nije popuštala. Njegovo iscrpljeno tijelo nije moglo nadvladati bolest, no njegov duh bio je nepokolebljiv. Na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. kolovoza, Stanislav Kostka je otišao svome Gospodinu, s osmijehom na licu i srcem koje je pronašlo mir.

Vijest o njegovoj smrti stigla je do Pavla i obitelji, koja je bila duboko potresena. Posebno Pavel, koji je nakon bratove smrti proživljavao bolnu spoznaju vlastitih postupaka i nerazumijevanja Stanislavove svetosti.

Papa Klement X. proglasio ga je blaženim 1605., a papa Benedikt XIII. svetim 1726. godine. Danas Stanislav Kostka ostaje simbol mladenačke hrabrosti i zaštitnik mladih i isusovačkih novaka i svih onih koji se ne boje sanjati i živjeti s uvjerenjem: “Rođen sam za više stvari!” 

Hvala pateru Bojanu Bijeliću na pripremi ovog jezičnog imetka.