Ona je bez puno razmišljanja rekla "da" pozivu da volontira i dođe u SKAC. Dalje je Bog pisao i piše priču, a jedan komadić svjedočanstva Paule Borošak pročitaj u današnjem #SKAC25. Ako i ti želiš podijeliti svoju SKAC priču, piši na odnosi@skac.hr

Sada već relativno daleke 2019. godine, na kraju moje prve godine fakulteta sestra me pitala želim li se s njom priključiti volonterskom centru SKAC-a. U tom periodu htjela sam se negdje davati pa sam bez puno razmišljanja rekla "da!".

Prva osoba koju sam upoznala u SKAC-u bila je Vesna, koja je u to vrijeme koordinirala volonterski centar. Ne sjećam se puno s tog prvog razgovora osim da mi je bilo lijepo i da sam pristala volontirati na nekakvih "72 sata bez kompromisa" i u staračkom domu. Ubrzo se pojavila korona i moje volontiranje u domu nikad nije zaživjelo, ali na 72 sata jest. Jedno vrijeme moja prisutnost u SKAC-u bila je ograničena na 72 sata. Nisam znala mnogo ljudi, bila sam suzdržana i ne baš pretjerano zainteresirana za druge aktivnosti. Nisam imala pojma koliko dobra ima u tom SKAC-u i koliko dobra Bog meni želi dati po njemu.

Fast forward na 2021. godinu – nastava je bila na daljinu, a ja sam prolazila kroz težak period tjeskobe, beznađa i traženja smisla, i tada usred tog nereda došao je poziv da se priključim u uži organizacijski tim 72 sata. Nisam odmah pristala jer se nisam osjećala dovoljno dobrom. Mislila sam si "što ja takva mogu nekome drugom dati?". Zahvaljujući ohrabrenju moje sestre ipak sam pristala i time donijela jednu od boljih odluka u svom životu. U mjesecima u kojima smo pripremali Projekt, SKAC je polako postajao moj drugi dom, a naš uži tim moja druga obitelj. U meni su se umnažale vjera, nada i ljubav i iskusila sam da moj život ima smisla i svrhu, a vjerujem da je upravo to ono za čime sam čeznula i što mnogi mladi danas traže. Dobro pamtim i jednu rečenicu koja je mogla najbolje opisati moje dotadašnje iskustvo SKAC-a, a koju je p. Špiranec izrekao u propovijedi na misi zahvale za Projekt 2021.,: "volontiranje je najbolja psihoterapija". U tom smislu, SKAC mi je bio i ostao zaštitni čimbenik.

Od tada mi je Bog još mnogo puta, u velikom i malom, po SKAC-u pružio osjećaj svrhovitosti, povjerenja i radosti. Istaknula bih Vesnin poziv da uskočim kuhati u duhovnim vježbama u Leskovcu, a što mi je pomoglo dotaknuti neki majčinski dio u meni; Katarinin poziv da se priključim eduSKAC-u po kojem vrlo jasno doživljavam da surađujem s Bogom; i Marinin poziv da budem glavni animator na Modravama u trenutku nakon što sam zbog dobivene dijagnoze povjerovala u laž da se Bog više ne može koristiti sa mnom. Neizmjerno sam zahvalna na svakom ovom pozivu i prilici da izađem iz sebe, odvratim pogled sa sebe i usmjerim se na drugoga, jer to je ono što donosi smisao i što liječi.

Ipak, SKAC je prije svega mjesto susreta i zbog toga ne mogu ne spomenuti i najvrednije što sam u SKAC-u primila, a to su moji prijatelji i iskustvo Božje ljubavi i blizine koju sam doživjela i doživljavam kroz njih. To mi je nešto poput one zgode u evanđelju dok četvorica otkrivaju krov i spuštaju postelju na kojoj je uzeti ležao k Isusu…

Mogla bih pričati do sutra o dobrima primljenim u SKAC-u, ali ovo mi se čini sasvim dovoljnim. Našem SKAC-u želim sretan 25. rođendan i nadam se da će živjeti barem još trostruko toliko i biti okrilje nekim novim generacijama koje će tu moći doživjeti da su dovoljno dobri, da njihovi životi imaju smisla, koja je snaga u zajedništvu i da je Bog veći od svega!