Klasik petkom je #SKAC25 priča. Današnju nam je ispričala Marita Pavlović. Na poticaj brata otišla je prvi put na Modrave i tu se Bog pobrinuo za sve ostalo. Pročitaj priču, a ako želiš podijeliti svoju, piši nam na odnosi@skac.hr

Moje vrijeme u SKAC-u se odvijalo od ljeta 2009. do prije nekoliko godina. Iz današnje perspektive ga je teže izdvojiti iz moje mladosti jer se različite stvari preklapaju utječu jedne na drugu.

2009. sam bila na FFZG-u koji sam voljela iz dna srca i čudila se ljudima koji su mi sa strahom govorili o različitim svjetonazorima koji tamo vladaju. Bila sam Katolik u središtu liberalizma i alternative i uživala sam u tome da poslušam druge i suptilno ubacim svoje. S druge strane sam imala Framu koja je bila nastavak niti iz ranog djetinjstva – sjećam se tadašnjih misa na Kaptolu i Fratara koji su svjedočili evanđeosku radost na način na koji to drugdje nisam doživjela i govorili o Božjim stvorenjima baš kao da su im braća i sestre. I tamo mi je bilo dobro. SKAC je imao svoje mise, programe i Modrave i to mi je bilo u redu za nekoga drugoga, ali meni koja ne podnosim sunce provesti tjedan dana u divljini u šatorima i tim uvjetima – to mi jednostavno nije bilo realno.

I onda se jedno ljeto moj brat vratio s kampa na Modravama izrazom lica koji u životu nisam vidjela ni na njemu ni na ikome drugome. Rekao je: „Ovo je bio najbolji tjedan mog života". Ivan je inače netko tko je meni uvijek bio velik i izazivao nekakvo divljenje, čak i kad smo se prvi put vidjeli kad je on imao tri godine a ja tri dana; tako da sam se u tom trenu opredijelila da sljedeće godine i ja moram otići tamo. 

Na Modravama sam provela dva termina kao sudionik i njih još osam kao volonter, sve do 2017, ali ni s odmakom ne znam točno objasniti što je to za mene učinilo. Na neki način se čovjek vrati u ono iskonsko – nema tehnologije jer nema struje, nema građevina jer nema dozvola, samo vojnički šatori i vreće za spavanje na drvenim paletama. Nema sredstva za pranje suđa jer ne želimo zagađivati more, pa suđe peremo zemljom. Nema ogledala jer se tvoj pogled okreće prema stvarnom svijetu oko tebe, ljudima, Bogu u šutnji i sebi iznutra. To je mjesto toliko nalik na Galileju da vidim i osjetim Isusa uz sebe kako živi, moli, igra se… Svaki termin se trudio oblikovati sve po mjeri čovjeka – rad, molitva, odmor (kava!), igra i kada sam se tome prepustila, ništa mi nije nedostajalo, zapravo me oslobodilo pa bih znala pomisliti – ako je Isusu ovo bilo dovoljno i meni je. To je u meni usadilo takav odnos prema prirodi i stvorenju da i dalje znam biti ganuta njezinom neposrednošću i svjedočanstvom.

Drugi veliki blagoslov za mene je bilo volontiranje u timu za stvaranje kateheza, gdje sam naučila puno o vjeri i da svaki dobar odgovor potiče nova pitanja, divljenje i odnos tako da takve razgovore i dalje ganjam kao drogu i predokus raja. Isto tako mi je blagoslov bilo samo volontiranje na Modravama gdje sam se uvijek osjećala kao da sam u tjedan dana proživjela mjesec dana iskustva i gdje je uvijek bilo nešto za raditi – nešto kreativno, spontano, isplanirano, stvarno, zahtjevno, ranjivo… kada je bilo neslaganja oko prioriteta i pristupa nekim stvarima, kada je bilo umora, kiše i drugih teškoća i trebalo je sa svim i svakim nekako izaći na kraj. Za svaki tjedan smo se pripremali mjesecima ali su prijelomni trenutci često bile stvari koje nitko nije isplanirao niti predvidio: kasni razgovori u kojima smo prebirali svoje živote i biblijske tekstove u polumraku, odrasli ljudi koji se igraju kao mala djeca, ona večer kad se suanimator vratio s obilaska kampa kroz mrak sa sjekirom preko ramena jer zašto ne; promatrati kako ljudi tamo mekšaju i postaju radosniji, kako im se tijekom tjedan dana promijeni izraz na licu – sve je to promijenilo i kemiju mog mozga i pokazalo mi što je moguće, a pokazalo mi je i kakve institucije su neki ljudi. 

SKAC je tih godina narastao i nudio puno toga pa sam i tijekom godine bila uključena u što sam stigla – duhovne vježbe (prijavi se), praćenje, 3D (otvorene su prijave za novu generaciju), prevođenje itd. I baš sam zato dolazila jer sam tamo nalazila konkretnog i smislenog posla koji me onda povezao s ljudima – s nekima se i danas družim, neki mi i dalje govore da pozdravim braću. Nismo se svi slagali u svemu i to je bio bitan dio jer je to stvaran život zajednice gdje se čovjek uči trpjeti i voljeti, zalagati se za ono u što iskreno vjeruje, svojevoljno umrijeti nekoj ideji ili sklonosti i s druge strane steći slobodu. Ne mogu opisati koliko mi je to iskustvo ponekad bilo dragocjeno ali i teško za uhvatiti. To je moje iskustvo izlaska iz čamca na oluji i Isusa do kojega moram doći hodajući po vodi.

Ponekad bi se to događalo na stvarima koje bih osjećala stvarno bitnima (na čemu temeljiti čitav ljetni program), ponekad na stvarima koje su u konačnici banalne (koliko često je potrebno raditi Magis krug). I upravo sam na tom polju prepoznala ljude koji su mi bili ključni kasnije u životu, jer su npr. kuhali za 50 ljudi u polu-nemogućim uvjetima, vodili logistiku i održavali funkcioniranje kampa, jer smo se vježbali braniti od napada nožem ili jer je njihov kamp bio bolji jer tamo nisu morali pričati o juhi od graška (iykyk). 

Realno, pomalo je nestvarno da sam imala tu privilegiju da su se baš u mom kvartu okupljali svi ti ljudi, priče i blagoslovi; i privilegiju da su ti ljudi sa mnom podijelili ono što nose u sebi zbog čega ću uvijek imati veće poštovanje i divljenje prema njima.

Moje zadnje pravo veliko SKAC iskustvo dogodilo se prije nekoliko godina u Lipiku na druženju nakon kojega je nećak br.2 tjedan dana tati govorio: „Možemo li opet otići na onu livadu, ali da i svi oni ljudi budu tamo?" Mislim da je to jedna slika raja.