Otvorene su prijave za duhovne vježbe u svakodnevnom životu za studente i mlade. Donosimo ti svjedočanstvo sudionice prošlog ciklusa, iskreno i snažno. Pročitaj, možda se baš ovdje kriju odgovori na tvoja pitanja i poticaj da se prijaviš i daš Gospodinu priliku da Ga bolje upoznaš.
Prilika da upoznaš živog Boga
Kada pogledam unatrag na svoj duhovni život, iako sam od malih nogu odgajana u vjeri, rekla bih da su Duhovne vježbe bile značajna prekretnica. Prijavila sam se nakon jednog duhovnog kampa na kojem sam se po prvi puta susrela s jednosatnim svakodnevnim razmatranjem Božje riječi. Posebno mi se svidjelo razmatrati prispodobu o Milosrdnom Ocu, čije me milosrđe zaintrigiralo. Osjetila sam koliko je lijepo, ali i teško maknuti se od buke svijeta i osluškivati Božji glas. Nakon kampa, brat mi je slučajno naišao na link za prijavu na Duhovne vježbe i poslao mi ga. Tada sam bila u razdoblju velikih životnih prekretnica, a i znala sam da moram uvesti reda u svoj molitveni život. Rekla sam si, idem pokušati barem s predvježbama, pa što bude.
Već na početnom susretu obuzeo me strah: svi su mi se činili toliko motivirani, disciplinirani i postojaniji od mene. Kako je vrijeme predvježbi odmicalo, a pravi početak vježbi se približavao, trebala sam odraditi svojih sat vremena u tišini s Isusom. Nisam uspjela; bila sam jako smetena i nepostojana pa mi je i voditeljica vježbi rekla da možda za početak pokušam s nečim lakšim. Nisam se mnogo protivila i nekoliko dana prije početka vježbi sam odustala. No tada mi se u srcu pojavila neka neobjašnjiva tuga. Nisam bila mirna, znala sam da propuštam priliku upoznati živoga Boga, sve zbog ostajanja u zoni komfora. Ali to nije bilo sve. Osim što nisam vjerovala da sam dovoljno snažna za taj tempo, bojala sam približiti se Bogu – što ako On ne ispadne onakav kakvog sam ga zamišljala, što će mi ostati ako saznam nešto… drugačije? I rekla sam si – sad ili nikad. Koliko god truda trebalo, ovo mi je prilika i želim Ga upoznati. Želim saznati istinu o Njemu, susresti ga oči u oči, ma što god mi taj susret donio. Dan prije početka vježbi nazvala sam voditeljicu, vrlo nespretno objasnila svoje zbrčkane osjećaje i pitala može li me ipak primiti natrag. Ona mi je na to odgovorila – tebe je sam Bog vratio, ja se tome ne mogu protiviti. I krenula sam. 🙂
„Bog nema problem s tvojom ljutnjom. Iskušaj ga; reci mu sve što ti je na srcu i čekaj da ti odgovori. Pitaj ga sve što želiš znati. Prebivaj u Njegovoj blizini, i nećeš ostati bez odgovora". To su bile misli našeg duhovnika na početku vježbi koje su mi se urezale u pamćenje. Sada kada gledam na to razdoblje, u svakom razmatranju i događajima između njih, nisam bila sama – On je to sve vodio. Nije imao problem s mojim neredom u glavi i ranama u srcu. Nije mu smetala moja ljutnja, moje inzistiranje na verziji života, sebe i Njega koju sam mu dotad gurala pod nos. Tada, nakon dugo vremena (a možda i prvi put) sam Mu se otvorila, i rekla – okej, ja sam Ti iz srca pokazala sve što imam i što jesam. Što Ti kažeš na to? Tko si Ti, a tko sam Tebi ja? I ja sam svoje odgovore dobila.
Otac kojemu se želim vratiti
Nakon vremena tišine u kojem nisam ništa osjećala, kada su ispred mene stajala samo papir i slova, osjetila sam da mi Bog progovara. Osjetila sam da čitajući Božju riječ stojim pred pravim Bogom, a ne mojom slikom Njega, i da je On dobar. Da je milosrdan. Da je mnogo nježniji prema meni nego što sam ja bila prema sebi. Da nije ljut na mene zbog svake pogreške koju napravim, zbog grijeha u koji upadnem. Da me ljubi više nego što ću ikad moći pojmiti. I svidjelo mi se to. Malo po malo, otvarao je moje srce svojoj ljubavi, čistio ga od svih rana i micao kamen po kamen mojih zidova kojima sam se štitila. Dotad sam živjela kao stariji sin, izvršavala sve što sam morala da bi dobila mrvice, kako sam tada mislila, Božje ljubavi, a nisam znala da mi je On bezuvjetno daje napretek. Samo sam trebala iskreno napraviti korak prema Njemu i odvojiti dio svog vremena. Osjetila sam da se tom Ocu želim vratiti.
Uskoro Duhovne vježbe nisu postale samo još jedan zadatak za odraditi, nego sam se počela radovati svakom razmatranju. Bog mi je u ovim vježbama otvorio toliko vrata za koje nisam ni znala da postoje. Svi smo mi čuli tekstove iz Svetog Pisma, i svi mislimo da ih znamo – ali nismo ni svjesni koliko nam oni progovaraju konkretno, za našu situaciju, za naš život. Nikada mi dotad nije bilo jasno zašto svećenici govore da treba svaki dan čitati Bibliju. Sada bih mogla vikati s krovova i nagovarati ljude da daju barem jednu priliku tome – živi sam primjer koliko može promijeniti život.
Na kraju vježbi duhovnik nam je rekao da pokušamo iz svega što smo dotad razmatrali shvatiti gdje nas Bog točno šalje. Okej, dotad je sve išlo više-manje glatko, ali ovo mi stvarno nije bilo jasno. Nisam imala pojma gdje ću biti sutra, a kamoli gdje me šalje ovako „općenito". I što ako se Njegov plan bude kosio s mojim? U svojoj ljubavi, pokazao mi je da svim mojim planovima nešto nedostaje. Pokazao mi je rupe između mene i moje obitelji, koliko sam se posljednjih godina od nje emocionalno udaljila. Iako je sve izgledalo u redu, bojala sam se pokazati svoje prave osjećaje, pravo lice, i moje je srce bilo daleko. I poput pravog Milosrdnog Oca, nije želio da ni u jednom području života više živim kao stariji sin. U srce mi je došao nježan, ali jasan glas: „Vrati se kući". I Bog je svoju izgubljenu ovčicu koja nije ni znala da je izgubljena, svog tvrdoglavog sina, konačno vratio na pravi put. I slava Mu na tome!
Ako si se imalo pronašao u ovom tekstu, a nešto te zove na Duhovne vježbe, ovo je moja poruka za tebe: Bog te stvorio baš takvoga, s mislima koji ti lete na sve strane, emotivnog i pomalo kaotičnog; i baš takvoga te zove sada k sebi. On te ne treba snažnog, već da se tako slab predaš u Njegove snažne ruke. Dođi, daj mu priliku – ostavi mu odškrinuta vrata, a On će pronaći pravi put do tvoga srca. Sve što mu doneseš, koliko god zapetljano i nesavršeno bilo, On će upotrijebiti na svoju slavu i tvoju veliku radost. 🙂
