Družbu Isusovu utemeljio je sveti Ignacije Lojolski 1540. godine s malom grupom svojih prijatelja u Gospodinu, studenata sa Sveučilišta u Parizu. Prvotnomu cilju – misionarskom i pastoralnomu radu u duhu katoličke obnove – ubrzo su dodali odgojni i školski rad. Isusovci danas vode više od 800 školskih i odgojnih ustanova te brojna sveučilišta u više od 60 zemalja. Pedro Arrupe, također isusovac, slikovito je to objasnio kazavši da imaju više "podružnica" nego Coca-Cola. Postavili su i temelje školstva u Hrvatskoj.

Zašto ovo sve pišemo? Jer si student ili studentica, a mi te želimo potaknuti da u ovoj akademskoj godini izabereš svog sveca ili blaženika zaštitnika, isusovca, koji će te zagovorom pratiti na tvom putu. (Nije uvjet da si student(ica), dapače). Vjerojatno ti je negdje iskočio i savjet od don Damira Stojića: Nađite sebi za zaštitnika sveca ili blaženika kojeg „gnjavi" manje ljudi nego primjerice svetog Josipa, svetog Antu ili u isusovačkim krugovima svetog Ignacija… Evo ti prilike! I nije bilo lako izdvojiti ovih 20 jer su 53 kanonizirana sveca te 158 blaženika iz Družbe Isusove. Toplo preporučujemo da upoznaš i ostale drugove, ovdje su kratke biografije.

Svaki od njih primjer nam je kako ustrajati, slijediti Božji poziv, koračati s Njim na putu života, i kad je put ravan i kad je krivudav. Uče nas krepostima, potiču na ustrajnost u molitvi, na povjerenje i hrabrost.

1. Sveti Alojzije Gonzaga

Slavi se kao zaštitnik mladih, studenata i isusovačkih novaca. Sveti Alojzije Gonzaga rođen je 9. ožujka 1568. godine u Castiglioneu. Prvi je sin makrgrofa Ferrantea Gonzage, nasljednik bogatih posjeda i naslova u renesansnoj Italiji. Ipak, ključnu ulogu u njegovom životu nije odigralo ono materijalno što je imao, nego vrijednosti i vjera koje mu je pružala njegova majka Marta, uzorna kršćanka koja se od malih nogu trudila sinu usaditi ljubav prema molitvi i kreposnu životu.

Zanimljivo je da je već s 10 godina na blagdan Blagovijesti obećao Prečistoj Djevici da će i sam čisto živjeti. Sa 17 godina odrekao se svih titula i bogatstva, ušao u novicijat Družbe Isusove, zavjetovao se na siromaštvo i postao isusovac. Taj mladić odlučnog karaktera, svom se dušom dao da ostvari cilj svetosti koji je opisan u duhovnim vježbama Ignacija Lojolskog. Dok je studirao filozofiju u Rimu, u gradu je 1591. izbila kuga. Zajedno s ostalim isusovcima, Alojzije je nesebično pomagao zaraženima. Na koncu je i sam obolio od kuge i ubrzo umro kao pravi »mučenik ljubavi».

2. Sveti Franjo Ksaverski

Misionar koji je hodao ulicama indijske Goe zvoneći malim zvoncem, pozivajući djecu da slušaju Božju Riječ. Neka i tebe zagovara da u Božjoj Riječi tražiš svoj put.

Sveti Franjo se rodio na dvorcu Xavier, u kraljevini Navari, 1506. godine. Nakon prvotnog i osnovnog školovanja u domovini, životni je poziv tražio u crkvenoj službi. U rujnu 1525. godine pošao je u središte europske znanosti, u Pariz, na sveučilište Sorbonnu. Ondje je počeo sanjariti o karijeri bogatoj prihodima u svojoj domovini, u Pamploni. No, njegov sudrug sa studija, Ignacije Loyola, kasniji osnivač Družbe Isusove, privukao ga je k sebi. Postao je jedan od prvih sljedbenika sv. Ignacija i zajedno s njim zavjetovao se na siromaštvo i čistoću u Montmartreu 1534. godina. Zaređen je za svećenika tri godine kasnije. Po osnutku Družbe Isusove, Ignacije Loyola, kao general Reda, poslao je Franju u misije. Kao misionar, Franjo je sveukupno proveo deset godina u Aziji; neki ga nazivaju najvećim misionarom nakon sv. Pavla.

Jedno od najzanimljivijih čuda po zagovoru sv. Franje Ksaverskog je priča o raku i križu. Franjo se na svom putovanju brodom prema gradu Malacci u Maleziji našao usred strašne oluje. Pun vjere, bacio je svoj križ u more moleći Boga da oluja utihne. Njegova molba bila je uslišana – more se smirilo i oluja je prestala. Po dolasku u Malaccu, primijetio je raka koji izlazi iz mora noseći u kliještima bačeni križ.

3. Sveti Stanislav Kostka

I danas je sveti Stanislav simbol mladenačke hrabrosti i zaštitnik mladih, isusovačkih novaka i svih onih koji se ne boje sanjati i živjeti s uvjerenjem: "Rođen sam za više stvari!"

Rođen 28. listopada 1550. godine u plemićkom dvorcu u Rostkówu, Stanislav je od malih nogu pokazivao nešto što se nije moglo objasniti – neugasivu žudnju za višim, svetim stvarima. Htio je postati isusovac, što njegov otac nije odobravao. Kada je shvatio da se neće moći pridružiti novicijatu uz očevo dopuštenje, odlučio je poduzeti hrabar korak – pobjeći. Prerušio se u jednostavnu odjeću i, pod okriljem noći, napustio Beč i došao do Rima. Stanislav je započeo novicijat, a njegova svetost postala je poznata među subraćom; njegovi su dani bili ispunjeni postom, molitvom i neumornim radom. Na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. kolovoza, s nepunih 18 godina, Stanislav Kostka je otišao svome Gospodinu, s osmijehom na licu i srcem koje je pronašlo mir. Papa Klement X. proglasio ga je blaženim 1605., a papa Benedikt XIII. svetim 1726. godine. Pročitaj više o svetom Stanku kako ga od milja zovemo.

4. Sveti Alfonso Rodrigues

Alfonso Rodrigues rođen je 25. srpnja 1533. godine u Segoviji, u Španjolskoj, kao drugo od jedanaest djece. Poznat je pod nadimkom Sveti vratar (portir). Probaj zamisliti da radiš 46 godina kao portir i pritom svaku osobu koja ti dođe na vrata dočekaš otvorena srca, trudeći se da u svakom susretu budeš što bolji, ali i da one koje dočekuješ učiniš boljima? I sve to nakon teške i izazovne mladosti, gdje si sa 14 godina izgubio oca i preuzeo njegov posao i brigu za obitelj, a 10-ak godina kasnije umire ti žena i troje djece… Unatoč svemu tome Alfonso nije odustao, tražio je put ka ostvarenju svoje svrhe. Ispalo je da ga je Bog već od djetinjstva pripremamo za Družbu Isusovu u kojoj ga je želio imati baš kao brata pomoćnika da preko njega pokaže svu ljepotu takvoga zvanja.

Alfonso je 31. siječnja 1571. godine primljen u Isusovački red kao brat laik u Valenciji, a nakon šest mjeseci poslan je na otok Mallorcu. Tamo je 46 godina služio kao vratar u isusovačkom kolegiju Montesion. Milosrdan, susretljiv i prijazan, dijelio je milostinju, hranu i odjeću siromasima i brinuo se za smještaj putnika namjernika i hodočasnika. S tog skromnog mjesta godinama je snažno utjecao na mnoge ljude i događaje, a njegove su duhovne savjete tražili i studenti i ugledni građani. Strogi pokornik i isposnik, naročitu pobožnost gajio je prema Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, revno je molio krunicu.

5. Sveti Jakov Berthieu

Misionar, neumorni vjeroučitelj i isusovac koji je život dao za Krista. Sveti Jakov Berthieu rođen je 27. studenoga 1838. godine u Francuskoj. Roditelji su mu bili poljoprivrednici. 1864. godine zaređen je za dijecezanskog svećenika, a u njemu je gorjela želja za evangelizacijom u dalekim zemljama. Duhovne vježbe svetog Ignacija zapalile su u njemu želju da se pridruži Družbi pa je 1873. godine ušao u novicijat. Služio je kao misionar na Madagaskaru o čemu više možeš pročitati ovdje, ali jedan kratki dio moramo izdvojiti: Misija napreduje, iako su plodovi na nekim mjestima još uvijek tek predmet nade, a na drugima jedva vidljivi. No, što to znači, sve dok smo mi dobri sijači? Bog će dati da rastu kad za to dođe vrijeme."

Njegova je ljubav prema Bogu bila tolika da su ga nazivali „tia vavaka" (pobožni). Njegova se vjera očitovala u pobožnosti prema Presvetom Sakramentu, pri čemu je Euharistija bila izvor njegova duhovnog života. Također je njegovao posebnu pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu, kojemu se posvetio u Paray-le-Monialu prije odlaska u misije, te je postao apostolom te pobožnosti među malgaškim kršćanima. Krunica mu je bila omiljena molitva; upravo je tu molitvu molio dok su ga vodili u smrt.

6. Blaženi Dominic Colins

Vojnik s uspješnom vojnom karijerom tijekom korizme 1598. godine susreo je sunarodnjaka, isusovca Thomasa Whitea, te mu povjerio želju za životnom promjenom. Odlučio je da više od svega želi stupiti u isusovački red i služiti kao redovnički brat. Poglavari su isprva oklijevali prihvatiti ga jer su smatrali da se vojnik prekaljen u bitkama nikada neće moći prilagoditi redovničkom životu. Dominic je uporno zasipao provincijala molbama te je naposljetku primljen u novicijat u Santiago de Composteli na sjeveru Španjolske. Čim je stigao novicijat je poharala kuga, dio subraće je zaražen, a dio pobjegao. Dominic je ostao i dva mjeseca brinuo o subraći. Dokazao je svoju vrijednost i bez daljnjih dvojbi završio novicijat. U izvješću koje su njegovi poglavari poslali u Rim navodi se da je bio čovjek zdrava rasuđivanja i velike tjelesne snage, zreo, razborit i društven, premda sklon nagloj naravi i tvrdoglavosti.

Služba ga je kasnije odvela u Irsku u kojoj se spremao ustanak protiv vlasti engleske krune. Došlo je do sukoba no kao redovnik, Dominic Collins nije sudjelovao u borbama, već je skrbio o ranjenicima. Nakon žestoke opsade i uz goleme gubitke, branitelji su se predali. Gotovo svi su pobijeni, no isusovac je 17. lipnja odveden u lancima na ispitivanje. Bio je podvrgnut okrutnom mučenju, a obećane su mu bogate nagrade ako se odrekne katoličke vjere. Iako su ga neki članovi obitelji posjećivali i nagovarali da odglumi obraćenje kako bi spasio život, on je ostao nepokolebljiv.

Dana 31. listopada 1602. Dominic je odveden u Youghal na pogubljenje. Prije nego što se popeo na stratište kako bi bio obješen, obratio se okupljenima na irskom i engleskom jeziku, rekavši da s radošću umire za svoju vjeru. Bio je toliko vedar da je jedan časnik primijetio: „Ide u smrt s istim žarom s kojim bih ja otišao na gozbu." Collins je to čuo i odgovorio: „Za taj bih cilj bio spreman umrijeti ne samo jednom, već tisuću puta."

7. Sveti Josip Maria Rubio

Josip Maria Rubio (1864.–1929.) rođen je u Daliasu u Španjolskoj. Nakon što je bio zaređen kao biskupijski svećenik, stupio je 1906. u Družbu Isusovu. 1911. bio je poslan u kuću profesa u Madridu, gdje je ostao do konca života. Rubio se svom dušom dao na propovijedanje, duhovno vodstvo i ispovijedanje. Izabrao je da u prvom redu djeluje među siromasima. Uspostavio je timove katoličkih laika, utemeljene na jakoj euharistijskoj duhovnosti, koji su sudjelovali u mnogim inicijativama za pomoć potrebitima u gradskim sirotinjskim četvrtima i u predgrađima. Nazvan je »Apostol Madrida» i »Otac siromaha«.

Odgojen u duhu Duhovnih vježbi, živio je kao onaj kojeg je poslao Onaj koji ga je pozvao da radi i živi s Njime i poput Njega. Njegovo neumorno djelovanje, unatoč krhkom zdravlju, izviralo je iz iskustva dugih, prisnih sati provedenih s Gospodinom u kapelici. Rubiov apostolski rad prožet ljubavlju izrastao je iz njegova nutarnjeg duhovnog života i hranio se kontemplacijom Isusa, siromašna i ponizna. Njegova pobožnost Srcu Isusovu objašnjava sate provedene u ispovjedaonici u prihvaćanju izgubljenih sinova koji su tražili Očev zagrljaj, kao i strpljivo slušanje mnogih ljudi koji su mu dolazili po savjet.

Ovaj isusovac našeg vremena živio je potpuno sjedinjenje apostolskog i kontemplativnog života te predstavlja istinski ignacijevski uzor pastira u velikom gradu. Njegovo je propovijedanje bilo jednostavno, bez ikakve retorike, izraz onoga što je osjećao u srcu. Tijekom sakramenta pomirenja Rubio je pokazivao Božje milosrđe i očitu dobrotu očitovanu u Isusu. Svojim je pokornicima govorio: „Prepusti to Božjem milosrđu."

Naposljetku, jedan od načina na koji je Rubio, u duhu ignacijanske duhovnosti, očitovao svoje pastirsko djelovanje bila je njegova „raspoloživost". Uvijek je bio spreman prihvatiti ili napustiti poslove i projekte na kojima je radio kako bi slijedio volju svojih poglavara. U takvim je prilikama običavao govoriti: „Čini ono što Bog želi i želi ono što Bog čini."

8. Sveti Josip de Anchieta

Josip de Anchieta (1534.–1597.) rođen je u Tenerifeu u Španjolskoj. Studirao je u Coimbri u Portugalu i ondje stupio u novicijat Družbe Isusove 1551. godine. Tijekom novicijata obolio je na kralježnici te je bio poslan u Brazil na liječenje, no ondje je ostao četrdeset četiri godine. Ovdje nailazimo na prvi od paradoksa vezanih uz ovog mladog isusovca: snažan kontrast između njegove tjelesne krhkosti i silne apostolske vitalnosti koju je neprekidno iskazivao tijekom 44 godine, putujući brojnim krajevima Brazila sve do svoje smrti u 63. godini života. Život Joséa de Anchiete bio je apostolski i radikalno evanđeoski. Kao iskren prijatelj svima, znao je spojiti ljubaznost sa strogoćom i odlučnošću, baš kako je sveti Ignacije priželjkivao kod svakog dobrog poglavara. Unatoč očitim zdravstvenim tegobama, razdoblje u kojem je Anchieta obnašao službu provincijala (od 1577.) može se smatrati jednim od najdinamičnijih i najplodonosnijih u tom vremenu.

Tijekom godina je sudjelovao u presudnim događajima prvog stoljeća brazilske povijesti. Pomogao je utemeljiti gradove Sao Paulo i Rio de Janeiro. Postao je glavni arhitekt projekta »redukcija», naselja kojima je svrha bila da odgoje nomadska plemena i zaštite ih od lovaca na roblje. Prozvan je »Apostol Brazila». Papa Franjo proglasio ga je svetim 7. travnja 2014. godine.

9. Blaženi Franjo Gárate

Franjo Gárate (1857.–1929.) rođen je u seoskoj kući svega nekoliko stotina metara udaljenoj od dvorca Loyola u Španjolskoj. Nakon nekoliko godina osnovnog obrazovanja, počeo je raditi kao kućni majstor u isusovačkom kolegiju Orduña u Španjolskoj. 1874. stupio je u Družbu Isusovu kao brat pomoćnik. Od 1877. do 1888. bio je bolničar i sakristan u isusovačkom kolegiju u La Guardia, blizu portugalske granice. Deset je godina s velikom ljubaznošću i velikodušnošću skrbio o bolesnim studentima. Zatim je premješten na isusovačko sveučilište Deusto u Bilbao u Španjolskoj, gdje je kao vratar radio sljedećih četrdeset jednu godinu. Pružao je studentima ohrabrenje, savjete i utjehu te se brinuo da gladni imaju hranu, a siromašni odjeću. Njegov je život obilježavalo moljenje i iznimno jednostavan način života – od skromne sobe do jednostavne hrane i odjeće. Neprestano je molio, gdje god se nalazio, i uvijek pri ruci imao krunicu. Nakon njegove smrti, bivši su studenti iskazali veliku odanost i poštovanje redovniku koji im je iskazivao veliku ljubav.

10. Blaženi Ivan Beyzym

Ivan Beyzym (1850.–1912.) rodio se u Velikom Beyzyimu u današnjoj Ukrajini. 1872. stupio je u Družbu Isusovu u Poljskoj. Nakon svećeničkog ređenja 1881., sedamnaest godina poučavao je u isusovačkim školama. U dobi od četrdeset osam godina, 1898. je na vlastitu želju poslan na Madagaskar da djeluje među gubavcima. Osobno je njegovao gubavce i zavijao im rane. Prikupio je sredstava kojima im je podigao dobro opremljenu bolnicu. Gubavci su ga zvali »rayamen-drey« – otac i majka, što je uistinu bio. Bio je istinski pionir u vremenu kada nije postojao lijek za gubu, a oboljeli su bili izopćeni iz društva. Nastojao je promijeniti stavove javnosti, poticao siromašne na velikodušnost prema onima koji su bili još siromašniji te gradio bolnice kako bi skrbio za bolesnike i, iznad svega, kako bi im vratio dostojanstvo i nadu.

Beyzym je preminuo u Marani 2. listopada 1912. godine. I u privatnom životu i u svom apostolskom djelovanju uvijek je pred očima imao cilj koji je sveti Ignacije zacrtao članovima Družbe: veću slavu Božju i dobrobit duša. Napisao je: „Domovina je ondje gdje se može više služiti Bogu i pomagati dušama. Nije važno gdje živiš: na ekvatoru ili na Sjevernom polu. Ono što je doista važno jest umrijeti u službi Gospodina Isusa kao član naše svete Družbe. Molim za tu milost jednako za našu dragu Provinciju kao i za sebe."

11. Blaženi Miguel Augustin Pro

Bio je meksički isusovac i mučenik. Rođen je 1891. u Guadalupeu u Meksiku kao najstariji sin u obitelji Miguela i Josefe Juarez. Otac mu je bio inženjer rudarstva. Kada je imao osamnaest godina stupio je u isusovački novicijat. Upravo je tih godina u Meksiku jačala politika usmjerena protiv Katoličke crkve. Isusovci su morali napustiti zemlju. Tako će Miguel boraviti u više stranih zemalja tijekom svoje isusovačke formacije. Miguel je zaređen za svećenika 1925. u Belgiji. Ubrzo se vratio u Meksiko i započeo djelovati kao svećenik, odnosno slaviti sakramente u tajnosti. Bio je poznat kao čovjek vedre naravi.

U studenome 1927. dogodio se pokušaj atentata bombom na generala Alvara Obregóna, jednog od predvodnika meksičke revolucije. U samom atentatu koristio se automobil koji su Miguelova braća Humberto i Roberto prodali nekoliko dana prije samog tog događaja te su zbog toga uhićeni i optuženi. Uhićen je i Miguel. Organizator atentata Luis Segura, čuvši da je isusovački svećenik uhićen, predao se priznavši svoju ulogu i zanijekavši Miguelovu upletenost. Režim je odlučio da će p. Pro ipak biti strijeljan. Bez suđenja i bez prava na priziv. Predsjednik Calles htio je od događaja napraviti demonstraciju sile te je strijeljanje učinio nekom vrstom javnog događaja. Vojnici su ispratili isusovačkog svećenika u zatvorsko dvorište ujutro 23. studenoga. Kad je ugledao gledatelje koji su bili pozvani na taj događaj i streljački vod, zamolio je nekoliko trenutaka za molitvu. Zazvao je blagoslov na vojnike. Potom je odbio povez za oči koji su mu ponudili. Držeći krunicu u ruci, stao je pred zid i ispružio ruke u formi križa. Na zapovijed za pucanje, povikao je: "Vivo Cristo Rey! – Živio Krist Kralj."

12. Blaženi Bernard Franjo de Hoyos

Bernard Franjo de Hoyos (1711.–1735.) rođen je u Torrelobatónu u Španjolskoj. U Villagarciji je 1726. ušao u isusovački novicijat. Tijekom studija teologije, proces njegova duhovnog života dosegnuo je vrhunac, učinivši ga istinskim mistikom. U iscrpnom prikazu stanja svoje savjesti, koji je u listopadu 1732. iznio ocu Juanu de Loyoli, svom duhovnom vođi, rekao je: „Vidim da sve u mom srcu teži prema Bogu, privučeno poput željeza magnetu. Ono žudi samo za Bogom, traži samo Boga i čezne samo za Bogom…" Zbog jasnoće kojom je Bernardo mogao sagledati i opisati svoj unutarnji život, njegov je duhovni vođa isticao da je taj mladić „daleko napredniji od svojih vršnjaka te da posjeduje više znanja no što ga je mogao steći iz knjiga". Zapisi u internim izvješćima Družbe (Catálogos trienales) svjedoče o snažnom temperamentu kojim je uvijek znao ovladati, o njegovoj iznimnoj inteligenciji, ustrajnosti u svladavanju poteškoća, sposobnosti za srdačne odnose te o njegovoj osposobljenosti za sve službe, a osobito za propovijedanje.

U svibnju 1733. je primio posebno poslanje od Krista: »Želim da po cijeloj Španjolskoj proširiš pobožnost prema mojem Presvetom Srcu.» Njegovim nastojanjima, pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu postala je vrlo popularna. Njegovo apostolsko djelovanje sastojalo se od dijeljenja letaka i sličica s molitvama posvuda, osnivanja bratovština i udruga u čast Presvetog Srca te poticanja da se ta tema uvrsti u govore i propovijedi. Pisao je biskupima, pa čak i kralju Filipu V., tražeći potporu u nastojanju da Sveta Stolica odobri poseban liturgijski blagdan Presvetog Srca.
Bernardo je 2. siječnja 1735. u Valladolidu zaređen za svećenika, a 6. istog mjeseca služio je svoju prvu misu u kapeli Kolegija sv. Ignacija. Nekoliko mjeseci kasnije ondje je započeo tercijat, no nije ga uspio dovršiti jer je obolio od tifusa te preminuo 29. studenoga 1735. godine.

13. Sveti Petar Calungsod

Sveti Petar (21. srpnja 1654. – 2. travnja 1672.), mladi je filipinski svetac Rimokatoličke Crkve, migrant, sakristan i misionarski kateheta koji je, zajedno s španjolskim isusovačkim misionarom Diegom Luisom de San Vitoresom, 1672. godine na Guamu podnio vjerski progon i mučeništvo zbog svoga misionarskog djelovanja.

Boraveći na Guamu, Calungsod je propovijedao kršćanstvo narodu Chamorro poučavajući ih vjeri. Krstio je dojenčad, djecu i odrasle, izlažući se pritom opasnosti od progona i smrti. Zahvaljujući misionarskom radu Calungsoda i San Vitoresa, mnogi su pripadnici domorodačkog naroda Chamorro prešli na rimokatoličku vjeru. Papa Ivan Pavao II. službeno je proglasio Calungsoda blaženim 5. ožujka 2000. godine. Papa Benedikt XVI. službeno ga je proglasio svetim 21. listopada 2012. u Bazilici sv. Petra u Vatikanu.

14. Sveti Tiburicio Arnaiz Munoz

Tiburcio Arnaiz rođen je 11. kolovoza 1865. u Valladolidu u Španjolskoj. S trinaest godina ušao je u sjemenište, a za svećenika je zaređen u dobi od 25 godina. Nakon što je službovao u raznim mjestima u pokrajinama Valladolid i Ávila, 1896. godine u Toledu je stekao doktorat iz teologije. Godine 1902., nakon majčine smrti, Tiburcio je pokucao na vrata novicijata u Granadi kako bi ostvario svoju želju da postane isusovac. Nakon polaganja zavjeta ostao je u Granadi studirajući humanističke znanosti, filozofiju i teologiju, a istovremeno je počeo voditi ljude kroz Duhovne vježbe i pripremati se za pučke misije.

Slijedeći poticaje svoga srca, često je posjećivao zatvorenike te bolesnike u njihovim domovima i bolnicama. Stanovnici Málage često su ga viđali kako pomaže djeci s ulice, ispovijeda u isusovačkoj crkvi ili odlazi održavati pučke misije. Uvjeren u prijeku potrebu za kvalitetnim obrazovanjem, zalagao se za otvaranje škola, osnivanje katoličke knjižnice, uspostavu sustava za podjelu lijekova te izgradnju prihvatilišta za potrebite. Njegovo neumorno djelovanje navelo ga je da na kraju života kaže: „Cijeli sam život žurio; radio sam koliko sam god mogao; sada će me Gospodin uzdići."

U kontekstu današnjeg vremena, mnoge vrline oca Arnaiza mogu se primijeniti u praksi: njegova brzina u otkrivanju i reagiranju na strukturne probleme; njegova energična odlučnost da preuzme nove zadatke i ustraje u njima; njegova sposobnost privlačenja i okupljanja ljudi različitog društvenog podrijetla radi pomaganja siromašnima; njegova divljenja vrijedna snaga u suočavanju s neuspjesima; njegovi hrabri evangelizacijski napori čak i u teškim vremenima i okolnostima; njegovo potpuno povjerenje u Providnost; njegova čvrsta osobna ljubav prema Isusu Kristu; i njegovo velikodušno i ljubazno prijateljstvo sa svim ljudima.

15. Blaženi Antonio Baldinucci

Iako ga je narušeno zdravlje spriječilo da kao misionar ode u Indiju, Kinu ili Japan, Antonio Baldinucci (1665. – 1717.) vodio je naporan misionarski život u vlastitoj domovini. Rođen je u blizini Firence, a u isusovački red stupio je 1681. godine u rimskom novicijatu Sant'Andrea.

Tijekom studija teologije u Rimu, Baldinucci je nedjeljna poslijepodneva često provodio na javnim trgovima, potičući okupljene da sudjeluju u misijama koje su se održavale u lokalnim župama. Tu je praksu nastavio provoditi tijekom cijelog svog života. Između 1697. i 1717. godine obišao je 30 biskupija i održao prosječno 22 misije godišnje. Baldinuccijevo propovijedanje bilo je jednostavno, a ipak živopisno, ponekad dramatično i uvijek djelotvorno. Ljudi su ga prepoznavali kao čovjeka duboke molitve i izvanredne pokore.

Na svoja misijska odredišta odlazio je pješice i bos, bez obzira na vremenske prilike, noseći u ruci hodočasnički štap, a na leđima torbu sa svojim bilješkama i ponekom putnom potrepštinom. Misije, koje su trajale od osam do četrnaest dana, temeljile su se na razmatranjima iz Duhovnih vježbi svetog Ignacija. Redovito je predvodio pokorničku procesiju kako bi vjernike priveo sakramentu pomirenja, a misiju je uvijek zaključivao službom pričesti u kojoj su svi primali euharistiju. Kad nije bio na propovjedaonici, ispovijedao je ili poučavao vjeronauk. Na samom kraju misije davao je ispred crkve naložiti veliku vatru u koju su se bacale igraće karte, kocke te svjetovne knjige i pjesme. Drugi su mu pak pred noge polagali bodeže i pištolje. Njegova posljednja misija odvijala se u Pofiju, kamo je stigao 18. listopada 1717. već narušena zdravlja. Dana 26. listopada toliko je oslabio da je morao leći u krevet, gdje je ostao sve do smrti 7. studenoga.

16. Svet Noel Chabanel

Noél Chabanel (1613. – 1649.) bio je uspješan profesor i humanist u svojoj rodnoj Francuskoj, no silno je želio postati misionar u Novoj Francuskoj i molio je da bude prihvaćen kao mučenik. Kada je napokon stigao u zemlju domorodačkih naroda, stvarnost misionarskog života u njemu je pobudila želju da bude bilo gdje drugdje jer mu je jezik bio nerazumljiv, a način života domorodaca odbojan. Unatoč tome, prihvatio je teške okolnosti i odlučio ostati u misijama, iako su mu poglavari dali dopuštenje za povratak u Francusku. Svoju je prisutnost u misijama smatrao Božjom voljom te se zavjetovao da će ustrajati, bez obzira na to koliko će to biti teško.

17. Sveti Filip Evans

Filip Evans (1645. – 1679.) jedini je od brojnih isusovaca koji su podnijeli mučeništvo u Engleskoj i Walesu, a koji je za datum svoga pogubljenja doznao dok je igrao tenis. Kao zatvorenik u dvorcu Cardiff bilo mu je dopušteno baviti se tjelovježbom. Dok je igrao tenis, primio je vijest da će sljedećeg dana biti pogubljen. Oduševljen tom viješću, upitao je može li dovršiti meč; budući da mu to nije bilo dopušteno, vratio se u svoju zatvorsku ćeliju, uzeo harfu i zapjevao hvalospjev Bogu što ga je pozvao na mučeništvo.

Nakon što je 1675. godine zaređen, poslan je natrag u Južni Wales, gdje je djelovao četiri godine prije nego što je uhićen. Tijekom tog razdoblja postao je poznat po svojoj revnosti i dobročinstvu te se neustrašivo skrbio za katolike koji su mu bili povjereni. Kad se Evans popeo na ljestve na vješalima, rekao je: „Ovo je najbolja propovjedaonica koju čovjek može imati; stoga se ne mogu suzdržati a da vam ponovno ne kažem kako umirem radi Boga i vjere." U trenutku mučeništva otac Evans imao je 34 godine, a u Družbi Isusovoj proveo je 14 godina.

18. Blaženi Thomas Holland

Thomas Holland (1600. – 1642.) patio je od narušenog zdravlja tijekom svih sedam godina aktivne službe u svojoj rodnoj Engleskoj. Unatoč patnji, neustrašivo se kretao Londonom kako bi katolicima dijelio sakramente u razdoblju progona.

Uvjeti u kojima je morao živjeti u Engleskoj narušili su njegovo zdravlje, umjesto da ga poboljšaju. Morao je cijeli dan boraviti u zatvorenom prostoru i putovati samo noću zbog opasnosti od uhićenja od strane lovaca na svećenike. Nedaće koje je podnosio dovele su do gubitka apetita, što je dodatno pogoršalo njegovo stanje. Loše zdravlje, međutim, nije ga spriječilo u obavljanju svećeničke službe; nastavio je s njom sve do uhićenja 4. listopada 1642. pod sumnjom da je svećenik. Dva je tjedna proveo u londonskom zatvoru New Prison, a potom je uoči suđenja prebačen u Newgate. Nije bilo dokaza kojima bi se potvrdilo da je svećenik, a u zatvoru je vrlo pazio da ga ne uhvate dok moli; ipak, kada je sud od njega zatražio da se zakune kako nije svećenik, on je to odbio. Porota ga je proglasila krivim i osudila na smrt. Francuski veleposlanik ponudio je posredovanje kako bi mu ishodio slobodu, no Holland je izjavio da više želi mučeništvo. Prijatelji kapucini prokrijumčarili su u zatvor potrepštine za misu kako bi mogao još jednom slaviti euharistiju. Ujutro 12. prosinca odveden je na stratište u Tyburnu. Molio se za one koji su ga osudili, kao i za kralja Karla I., kraljevsku obitelj, parlament i narod. Dželatu je dao sav novac koji je imao, oprostio mu ono što se spremao učiniti, a zatim je obješen. Njegovo je tijelo potom obezglavljeno, raščetvoreno i izloženo na Londonskom mostu.

19. Blaženi Leonar Kimura

Leonard Kimura (1575. – 1619.) potjecao je iz katoličke obitelji poznate po svojoj dugoj tradiciji u Japanu. Njegov djed bio je prva osoba koju je sveti Franjo Ksaverski krstio kada je 1550. godine posjetio otok Hirado. Kimurini roditelji preselili su se u Nagasaki, koji je tada postajao kršćansko središte. Leonard se ondje rodio, pohađao isusovačku školu, a zatim četrnaest godina djelovao kao kateheta, putujući s isusovcima na misionarska putovanja. U dobi od 27 godina pridružio se Družbi Isusovoj kao redovnički brat te služio zajednici kao kuhar, krojač i slikar. Nakon nekog vremena ponovno je preuzeo ulogu putujućeg katehete.

Brat Kimura odlučio je ne napustiti Japan 1614. godine, kada su svi strani misionari bili protjerani. Dvije je godine djelovao samostalno i živio kao bjegunac, nastojeći izbjeći uhićenje. Ipak, 16. prosinca uhićen je zajedno sa skupinom kršćana. Oni koji su ga uhitili nisu znali da su zarobili isusovca jer je u trenutku uhićenja bio odjeven kao gospodin. Tijekom suđenja sudac mu je ponudio uobičajenu nagradu od 200 srebrnjaka ako otkrije mjesto gdje se nalazi neki isusovački svećenik. Kimura je odgovorio da poznaje jednog isusovca, ali da je riječ o bratu, a ne o svećeniku. Sudac je smanjio nagradu na 100 srebrnjaka – uobičajeni iznos – a Kimura je izjavio da je upravo on taj isusovački brat. Odmah je odveden u zatvor, gdje je zatekao četiri supatnika, laike uhićene zbog skrivanja svećenika. Jedan od njih bio je njegov šogor, Andrew Tokuan. Njihovo je zatočeništvo trajalo gotovo tri godine; za to je vrijeme Kimura poučavao tamničare i zatvorenike nekršćane osnovama katoličke vjere. Devedeset i šest osoba primilo je kršćanstvo, a zatvor je postao kršćanska zajednica s određenim vremenom za molitvu i razmatranje. Naposljetku, sredinom studenoga 1619. godine, brat Kimura izveden je pred guvernera, koji nije mogao razumjeti zašto nije napustio Japan nakon što je car zabranio kršćanstvo pod prijetnjom smrtne kazne. Kimurino priznanje vjere navelo je guvernera da ga osudi na smrt polaganim spaljivanjem na lomači. Kimuru i njegovu četvoricu drugova odveli su izvan Nagasakija na stratište te ih vezali za stupove, oko kojih su brižljivo složili drva kako vatra ne bi prebrzo izgorjela. Kimura je sve do smrti nastavio moliti i propovijedati Evanđelje.

20. Blaženi Carlo Spinola

Na odlazak u misije Carla Spinolu (1564. – 1622.) potaknuo je herojski primjer Rodolfa Acquavive, isusovačkog mučenika u Indiji. No trebalo mu je 6 godina, 8 brodova i nevjerojatno puno strpljenja prije nego što je stigao u Japan, gdje je i sam naposljetku podnio mučeništvo. S njim su bili otac Sebastian Kimura, prvi Japanac zaređen za svećenika, te sedmorica Japanaca – uglavnom vjeroučitelja – koji su pristupili Družbi Isusovoj i položili redovničke zavjete u zatvoru, neposredno prije pogubljenja.