Današnji SKAC25 priča je Marte Rusan koja je dobar dio svog života provela upravo u dvorištu Palme (uz Modrave). Što ju je privuklo, što zadržalo, što je dobila tu – pročitaj u nastavku. Ako i ti želiš podijeliti svoju SKAC priču, javi se na mail odnosi@skac.hr 

Kad netko kaže SKAC prvo mi na pamet pada vreva ljudi na dvorištu Palme nakon Misa mladih. Iako sam i ja kao i većina drugih za SKAC čula i pridružila mu se tek kad sam krenula na studij, SKAC je zapravo nastao i rastao u istom dvorištu u kojem sam i ja odrastala. Palma je moja župa i tu sam redovito pohađala vjeronauke i nedjeljne Mise ali nisam znala za SKAC sve do 2011. godine kad je u Palmu došao pater Ike. Te jedne nedjelje kad je on, za mene tada još potpuno nepoznat pater, u župnim oglasima najavio vjeronauk za studente u SKAC-u. Kako me zapravo oduševio svojom propovijedi i stavom, a rekao je da će on voditi taj vjeronauk ja sam krenula dolaziti u SKAC. Tako je započeo moj put, a sve ostalo je povijest, haha, kako se kaže. 😀

Iz moje perspektive, moje vrijeme SKAC-a doista su bile njegove zlatne godine. I to mi je još nekako dodatno sjelo ljetos u druženju s jednim momkom koji sad tek prvi put prolazi neki od kampova. Dotakli smo se patera Ike a to je onda otvorilo sve teme ili bolje rečeno programe koji su sada već vrlo živi i rasprostranjeni a tada, u mojem dobu još ih nije ni bilo pa su tek s godinama nastajali. 

Sjećam se kako su nastale molitve na Kamenitim vratima – bilo je to jednog ljeta, kad je Alan odlučio iskoračiti iz dvorišta Palme.

Sjećam se kako su počele Mise mladih, kao potreba nas nekoliko da idemo češće na Misu, da slušamo nadahnute propvijedi upućene nama mladima. Te su čežnje počele na Misama u kapelici, a kad je kapela postala premala pređosmo u Baziliku. Na prvim je Misama bilo možda 50-ak ljudi, pamtim tu sliku, a onda je Bog s vremenom napunio i Baziliku. Danas susrećem ljude koji me pamte kao onu koja je čitala obavijesti na Misama Mladih, haha.

Sjećam se potrebe da oni koji su redoviti, dobiju više, da rastu. Tu potrebu vjeronauk kao takav nije mogao zadovoljiti, jer uvijek je bilo i onih koji dolaze prvi put, ali i onih koji su tu već godinu, dvije, tri… Tako je nastala Effata, kasnije nazvana 3D formacija.

To su možda moje 3 najveće stvari. U njima sam bila, u njima sam rasla, u njima mi je srce ostalo. Bilo je tu naravno i mnogo drugih stvari, poput 72h bez kompromisa, volonterskog centra,bilo je tu i raznih tečajeva jezika, plesa, šivanja… U moje je vrijeme bilo i nekih nedaća, poput poplave u Gunji, a mi neki, samoprozvani „Gerila" išli smo tamo, pa je onda bio i kamp preko ljeta u Gunji. Bilo je tu i referenduma i drugih društvenih borbi.

Za mene je SKAC bio život. Sjećam se dok su drugi čuvali izostanke na fakultetima za druge neke potrebe, meni je samo bilo važno da kad SKAC nešto ima da ja budem slobodna. Ono što je također, možda i najdublje obilježilo moj život su Modrave – SKAC ljeti. 😀

Danas kad me pitaju kad sam bila na Modravama, bila sam od 2011. do 2019. godine, kad se sve zbroji oko 6 mjeseci života provela sam na Modravama. Često sam išla, između ostalog, i sa željom da upoznam budućeg muža. Kad sam došla zadnje godine, osjećajući da sam već prestara za ljubav na Modravama i općenito za Modrave, dajući doista po zadnji put sav svoj godišnji da uzvratim Bogu za sve milosti koje mi je dao, dobila sam i njega – svoga Matiju.On je doista najdragocijeniji dar koji sam od Boga dobila. I tu mi odzvanja ona koju je Ike često znao ponavljati „Bog se u svojoj velikodušnosti ne da nadmašiti." 

Doista, danas, s odmakom gledajući na sve bilo je to moje zlatno doba SKAC-a, zlatno doba Modrava. Ali vjerujem da je svakome zlatno ono njegovo doba.

Ne mogu posebno izdvojiti što pamtim u svakodnevici, ali postoji mnogo trenutaka moje svakodnevice u kojoj izvlačim nešto iz SKAC-a, s Modrava, iz odnosa… Život je to. Puno sam stvari učila i naučila živeći SKAC. Ali sada dok ovo pišem nekako mi odzvanja da je SKAC bio dokaz da se može i ono što se čini nemoguće, i kad drugi sumnjaju i govore ti da je ludo, a ti vjeruješ i ideš s Gospodinom.

Dolazi mi na um jedna rečenica koju je p. Ike reko na jednom od vjeronauka,a meni se duboko usjekla – „Sloboda nije sama sebi svrhom da se ima, sloboda je da se založi za ono što ti je važno." Toga se često sjetim. 

Dragi mladi, nađite ono što je vrijedno vaše slobode. 

Nikad se nisam osjećala slobodnije nego kad sam bila na Modravama. Kad bih došla tamo i ugasila mobitel jednostavno ništa više nije postojalo. Sav moj svijet bio je tu i sada. S kim god da sam htjela i trebala pričati bio je tu, na nekoliko koraka od mene. Tamo sam i shvatila koliko je malo doista potrebno. Nekad mi u ovom užurbanom svijetu nedostaje da opet ugasim sve i budem samo tu i sada.

Kao i svatko do nas, tako se i SKAC mijenja, nije isti s 5 godina, 15 ili 25. I on ima svoje odrastanje. Mislim da je sada u vremenu smiraja kad je većina projekata kojima se bavi prilično dobro posložena i strukturirana. Ono što želim SKAC-u je da uvijek ostane otvoren poticajima Duha Svetoga, da osluškuje potrebe mladih i da zna u Duhu i Istini odgovoriti na njih, da im zna pružiti ono što im svijet ne može dati i da ih osposobi da i oni danas sutra kad porastu i zakorače u život to mogu donositi drugima.

SKAC-u moj, Bog te blagoslovio!