Njegova SKAC priča (s prekidima) traje više od 10 godina. Dolazi je na Mise mladih, volontirao na 72 sata bez kompromisa, pa je malo nestao, a onda se uključio u SKAC Podcast tim gdje i danas gušta u voditeljskoj ulozi. Pročitaj kako ga je Bog preko SKAC-a centrirao, a ako i ti želiš podijeliti svoju priču, piši nam na odnosi@skac.hr 🙂
U vrijeme mog dolaska u Studentski katolički centar, nisam više bio student, a zasigurno niti do kraja „centriran". Biti mladi katolik željan rasta u poznavanju Krista i sebe te služenju drugima, srećom je bilo dovoljno te su me u SKAC-u objeručke prihvatili. U međuvremenu sam upisao poslijediplomski studij te se usudim reći da sam se u značajnoj mjeri „posložio", makar se neki koji me nedovoljno (Ili predobro??) poznaju ne bi do kraja složili. 😀 Pitanje je koliko je itko od nas normalan, što to uopće znači te želi li Krist od nas da budemo samo „normalni".
Za studijskih dana poznavao sam SKAC kao mjesto gdje se održavaju mise mladih petkom, poznavao sam punu Baziliku mladih koji upijaju svaku žarku riječ koja je izlazila iz zapaljenog srca patera Ike. Sjećam se papirića za molitvu vjernika koji su se skupljali u košare i čaja u dvorištu nakon svete mise. Sjećam se i prve akcije 72 sata bez kompromisa 2015. godine. Na posljednjoj godini fakulteta pohađao sam i tromjesečne duhovne vježbe u svakodnevici. Potom me život odveo drugim putem i 2-3 godine (u vrijeme Covida) nisam kročio u SKAC.
Oko Božića 2021. bio sam u jednoj novoj fazi, pomalo izgubljen, na nekim novim početcima i put me, igrom slučaja (sada vidim da je to bilo sve samo ne slučajnost) ponovno nanio u SKAC. Na Facebooku sam vidio oglas za uključivanje u medijski i SKAC podcast tim i pomislio sam: „ovo bi moglo biti za mene!". Javio sam se i došao na intervju. Bio je to jedan ozbiljan razgovor za posao. Kao nekome tko je odrastao salezijanskom oratoriju bila mi je pomalo čudna ta ignacijanska ozbiljnost. Te zadaci, te preslušaj stare podcaste, te promisli što ti se sviđa, te što bi promijenio, zove li te Bog ovdje… Nekako sam prošao taj „surovi" izborni proces i „dobio posao", kao, uostalom i vjerojatno svi koji su se prijavili.
Dolazim i upoznajem mlade koji su „nafilani" ignacijanskom duhovnošću. Danas vidim da je to bila jedna iskusna generacija, dobrim dijelom na izlaznim vratima SKAC-a, spremna da mlađima prenesu vrijednosti i vještine potrebne za nastavak prirodnog tijeka životnog ciklusa živog organizma kakav je SKAC. Tako su i meni „senatorice" zadužene za SKAC podcast prenijele jednu važnu lekciju: nije važno jesmo li sakupili tisuće usputnih pregleda, nego jesmo li usput dodirnuli barem jedno srce. Nerijetko su prva takva srca bila naša vlastita jer smo se trudili raditi emisije o temama koje su i nama samima na srcu. Pratili smo aktualnosti u svijetu, Crkvi i SKAC-u, tražili odgovor na pitanje kako kao mladi ljudi biti sveti u svijetu. Nemali smo broj puta dobivali odgovore za naše živote, a Bog se i baš znao poigrati pa ih dati na sasvim neočekivan način. Da nekoga slučajno ne preskočim izdvajajući imena, hvala svakom članu tima, svakom gostu i suradnicima na Radio Mariji koja nam je ustupila svoj studio. Bez Vas ovo iskustvo za mene ne bi bilo ovako poučno i obogaćujuće kakvo jest.
SKAC kojega sam od 2021. upoznao je jedan SKAC na vani nešto drugačiji. Covid i potresi ostavili su trag. Bazilika je oštećena, zatvorena. Mise mladih su četvrtkom u maloj dvorani pokraj Bazilike. Ali i dalje su tu mladi gladni Krista, i dalje je tu ignacijanski duh, pateri i pratitelji koji te mudro i svakom prilikom propitkuju ono vječno i „naporno" ignacijansko pitanje: „a gdje ti je tu bio Bog?".
I zaista, to pitanje obilježilo je moje dane u SKAC-u i uvijek ću im biti zahvalan na njemu. U ispitu savjesti (s kojim se i dalje, godinama kasnije, borim da bude svakodnevan), u raznim duhovnim vježbama, vikend obnovama, na Magis krugu nakon eksperimenata i sastanaka voditelja, čak i u radionici izrade i kušanja piva. Nema tog dana, događaja ili susreta nakon kojeg te ti „naporni" isusovci i njihova duhovna „čeljad" neće ispitivati i poticati da se propitaš „a gdje je tu Bog". Tako sam ga prvo pronašao u druženju, razgovoru i dijeljenju dojmova nakon snimanja s mojim Podcast timom, kada sam se divio kako Gospodin svakome od nas progovara na svoj način. Potom sam ga pronašao u siromasima i neumornim volonterima udruge Savao. Pronašao sam ga i u djeci koju sam trenirao košarku. Pronalazio sam ga u svakodnevnim susretima s pacijentima i kolegicama u radu u ljekarni. Pronalazim ga danas u svojoj obitelji.
Kada kažem da me SKAC „centrirao", ne mislim da me usmjerio u nekom ludom i drugačijem smjeru. Želim reći da me sv. Ignacije preko svojih pomoćnika naučio kročiti kroz moju uobičajenu svakodnevicu otvorenih očiju i ušiju srca. Da ga uspijem čuti u šuštanju lišća i vidjeti u zalasku sunca. Da ga poslušam dok mi se jada u pacijentu potrebnom pomoći. Da promatram njegovo veselje u zaigranom djetetu. Kada sam izgubljen i izmoren, da tražim pomoć, da se dozvolim voljeti i dopustim voditi. Dugo vremena sam tražio sreću kao savršen sklop okolnosti, no Duh Sveti me naučio da je sreća u pogledu prema Savršenome, kakve god okolnosti bile.
Hvala ti, SKAC-u dragi. Sretan ti 25. rođendan! Živio ti nama još dugo, promijenio još puno života i donosio još dugo Krista. Mladi su ga potrebniji nego ikad!
