Uoči desetog SKAC rođendana, mjesto duhovnika udruge preuzeo je p. Ike. Bilo je to 2010. godine – pred aktivnosti na kampu Modrave – gdje je i prethodne godine, još kao đakon, vodio duhovne vježbe za polaznike tog termina. Upravo tu je p. Ike Mandurić „skrivio" da volonteri SKAC-a izlobiraju kod ondašnjeg provincijala da mu povjeri ulogu duhovnika.

U nastavku je njegova priča za SKAC25, poduža, ali kad dođeš do kraja sve će ti biti jasno. Možda bude i poticaj da napišeš koji redak svog svjedočanstva, samo se javi na odnosi@skac.hr.

Otkud ste došli u SKAC i kako je vama bilo preuzeti, ući u te uloge u SKAC-u?

Prije dolaska u SKAC, nepunu godinu dana bio sam kapelan na našoj isusovačkoj župi na Jordanovcu. Jednog dana u svibnju 2010. godine došao je Provincijal i tražio me. Sjeli smo na terasu i pitao me: „Što kažeš da preuzmeš SKAC?"

Ja kažem: „Pa, može!"

„Hm! Tako lako?" – začudi se on.

No, mene ta ponuda ipak nije zatekla jer mi je Terezija Klaić najavila da se spremim da bi me to mogao pitati. Ali, siguran sam da bi odgovor bio isto i da mi Terezija to nije najavila. Meni je to bila ponuda koja se ne odbija. Bolje nema. Prije se nisam ni usudio nadati da bi mi to moglo bit ponuđeno, ali sad kad je tu, što više od toga ima?

Kad se vratite na početke, što vam je bilo teško, izazovno?

Najteže je bilo suočiti se s činjenicom koliko je tada SKAC ipak zapravo bio u krizi. Iako se krize moraju događati – jer je to vrijeme propitivanja i novog zamaha – ipak je teško s tim se suočiti. Prestrašiš se. Sjećam se, baš nekako u to vrijeme su u Čileu ostali zatrpani mnogi rudari duboko pod zemljom, a spasilačka ekspedicije koje su išle po njih, ni same nisu znale na što će naići, i hoće li se vratiti. Sjećam se, imao sam dojam da dijelimo isti osjećaj: i ja se spuštam u neka podzemlja, i nemam nikakvog jamstva da ću uspjeti – a moram. Naime, ja sam prije toga mislio da preuzimam jedan uhodani mehanizam pastorala koji pršti mladima, ali zapravo u to vrijeme su uglavnom još samo Modrave bile dosta vitalne – premda i one u opadanju. To je situacija kad je projekt veći od nositelja projekta.

Drugo, bilo mi je teško hrvati se sa skepticizmom oko sebe. Često u ostvarivanju vizija najviše energije trošite na malovjerne, a kako sam ja tada bio tek na početku pastoralnog djelovanja, toga nije manjkalo. Provincijalu sam tada također govorio ako želi da nešto napravim, da mi ne smije davati ništa drugo da uz to radim, kako bih se sav dao u podizanje SKAC-a.

Kakvo je bilo stanje/atmosfera u uredu, sa zaposlenicima, volonterima?

Postupno smo rasli, razvijali se, otkrivali, s puno međusobnog povjerenja, i puno zajedničkog vremena, razgovora, razlučivanja. Već na početku sam oko sebe okupio vrlo predane suradnike. Terezija je znala sve o SKAC-u i sve mi prenosila. Bez nje Modrave ne bi postojale, kao ni mnogo toga poslije. Uskoro se zaposlila Tihana Čuljak koja je vodila ured, i bez nje se ništa nije događalo, od 3D formacije, Misa Mladih, i drugih svakodnevnih aktivnosti. Jako smo vjerovali u sebe – odnosno, da smo pozvani pomicati granice.

Često sam odlazio kod Luke Rađe koji se tada oporavljao u toplicama, išao sam rado kako bih ga gnjavio da mi prenese njegovu viziju i san onoga što SKAC treba biti. To mi je bilo silno važno, jer sam doživljavao da je to bilo baš Božje – to nešto što je Bog njemu utisnuo u srce, kako bih to znao dovršiti, a jedini način da se tome približim, bio je da mi on o tome opetovano priča. Kao u nekoj meditaciji koju nisi dovršio, pa joj se opet vraćaš. I sjećam se, uvijek bih prema Krapinskim toplicama vozio polako, a od tamo bih, nakon razgovora s njim, jurio maksimalno brzo, s osjećajem da sad sve znam, i pun vjere da Bog baš po nama u SKAC-u hoće mijenjati Zagreb i Hrvatsku. I svi smo to vjerovali, spremni odgovoriti na svaki izazov. Često smo u tome znali bit netaktični, ali kreativnost i entuzijazam koji smo živjeli, voljeli smo više nego išta. Obično bih posljednjih gasio svjetla i zatvarao haustor ispraćajući najupornije, a onda bih imao snažan poticaj vapiti Bogu da sve bude sveto. Često bih ušao u Crkvu i sjeo iza klupe u kojoj je sjedio blaženi Merz, i zapravo, samo bih sve predavao Bogu, i u zahvalnosti bez riječi, i u vapaju bez riječi moleći da sve bude sveto. Moram reći da mi danas malo takva predanost nedostaje. Sve je bilo sveto, i moglo se za nas reći ono što su rekli o prvim kršćanima: „Gledaj kako se ljube".

Nakon 2010. godine krenulo je mnogo novih projekata u SKAC-u. U vašem „mandatu" pokrenuta je i EFFATA, danas 3D formacija. Možete li nam ispričati malo više o tome, kako je došlo do pokretanja programa, zašto, kakav je bio odaziv mladih?

Pa, najprije, vrlo brzo nakon što je obznanjeno da ću preuzeti SKAC, pater Dalibor Renić – koji je također te godine imenovan katehetom mladih u Palmi – pozvao me da mu se pridružim da zajedno imamo taj studentski vjeronauk. Već tijekom prve godine bilo mi je jasno da taj model više nije dobar. Prvo, bilo je jako puno onih koji su na taj vjeronauk dolazili godinama, i sve teme su već bili čuli, ali istodobno i puno onih koji su tu prvi put. Pa sam stao smišljati kao bi zapravo trebalo napraviti jedan program koji traje, recimo, 3 godine, te da trebaju postojati prijave, nakon čega je student s tim programom gotov. I drugo, uočio sam jedan problem: nakon predavanja, oko nas svećenika se uvijek okupljala skoro ista omanja skupina na druženju, i koliko god se ja trudio pristupiti novima, mnoge od njih nisam nikad upoznao, te bih nakon nekoliko mjeseci primijetio kako nema nekih od onih koji su se bili zainteresirali – ali se nisu uspjeli nametnuti, ili uklopiti, pa su nestali. Stoga sam došao na ideju da od svih polaznika koje ćemo primiti kroz otvorene prijave – formirati trajne grupe kako nitko ne bi ostao nezamijećen – te da program provodimo kroz dva modula: najprije predavanje, a onda s tom istom temom kroz radionice u trajnim grupama. Još je ostalo definirati što bi se obrađivalo prve, što druge, a što treće godine. I tu smo brzo došli do rješenja: odlučili smo da taj program neće biti edukacija – dakle, ne klasične kateheze, nego formacija. I tako smo došli do toga da prva godina treba biti razvoj zrele osobnosti, druga godina zrele duhovnosti – u sklopu koje i ignacijevske duhovne vježbe, te treća godina priprava za poslanje.

Što je još od SKAC programa/aktivnosti krenulo u tom periodu? Kako su vam izgledali dani, je li bilo previše toga ili je teklo sve lijepo?

Prvo na čemu sam radio, bilo je – otkrivanje društvenih mreža. Moralo se doprijeti do novih ljudi, vikanjem s krovova, a to je tada bio Facebook. Često sam pomno pripremao statuse, otkrivao ga, i to je donijelo jako puno ploda. Kao danas Tik-tok, na primjer. Sve je bilo tamo.

Tada se puno toga novoga pokretalo. Prvo, ubrzo smo krenuli s 3D formacijom, potom Misama mladih – uz koju se veže prekrasan bend kojeg smo onda osnovali. Alan Hržica, Tamara Perc… Uskoro se krenulo s Kamenitim vratima, odnosno s krunicom utorkom ondje – što je vodio Alan Hržica – iz čega je nastala čuvena molitvena zajednica Srca Isusovoga koju on i danas vodi. Jako puno smo bili uključeni u kršćanskim inicijativama tih prvih godina: u inicijativi U ime obitelji, Hodu za život – sve one su stasale i rasle u našemu dvorištu u Palmi.

Tu su i brojni novi kampovi: najprije 2014. godine izuzetno zahtjevni kamp u Gunji nakon poplave. Opet je sve palo na Tereziju. To je bilo ludo hrabro i izuzetno plodonosno. Potom smo iduće – 2015. godine osnovali udrugu Magis kojeg je preuzela Terezija, a zadaća ove nove udruge je pokretanje novih kampove. Te godine krenuli smo s još nekoliko kampova, Dumače – s djecom zajednice iz Letnice; kamp na Papuku kod Đulovca; hodokamp, kamp na Mljetu – kojeg je također otkrio i pokrenuo SKAC – u suradnji s volonterima pastorala mladih dubrovačke biskupije, kamp na Kupresu, na Lošinju… Najzahtjevniji u nekoliko idućih godina je bio kamp na Golom Otoku. To je bilo nešto najizazovnije uopće od svih stvari koje smo radili za vremena mog djelovanja kroz SKAC Palmu, ali i izuzetno plodonosno. Puno ih je reklo da su im tamo duhovne vježbe bile daleko najdublje.

Onda je udrugu preuzeo Dominik Knezović – jedan izuzetan operativac, pa sam se mogao više posvetiti duhovnosti SKAC-a, ali i drugim temama. Kretale su u to vrijeme duhovne vježbe za mlade, programi koje smo provodili na Žumberku u Kalju, jednom prekrasnom malom mjestu gdje smo jako voljeli biti. Te godine krenuo je i Marijanski zavjet za Domovinu; projekt SKAC-a i nekolicine branitelja – iz čega je također nastala nova udruga. U to vrijeme smo nagovarali i nagovorili Mariju Selak da počne raditi za SKAC, i to je bila izvrsna odluka. Preuzela je sve vezano uz formaciju i duhovnost – pa po njezinoj ideji kreće i-DOM – program duhovnih vježba na raznim mjestima. Tada se uključujemo u akciju 72 sata bez kompromisa, s izvrsnim rezultatima. Ali sigurno sam još ponešto i zaboravio. Nekako u to vrijeme uredili smo i SKAC klub, uz koji se veže puno radosti, slavljenja, druženja, molitve, baš cjelodnevnog života.

Dali smo podršku osnivanju novih SKAC-ova u Splitu, Dubrovniku, Slavonskom Brodu… Ne sjećam se je li za mog mandata osnovan i SKAC Osijek kojeg sad vodim? Sigurno sam nešto i zaboravio. Ali, to je bila ta atmosfera: silno puno projekata, formacija, edukacija, tečajeva… u jednom času smo organizirali desetak tečajeva jezika i puno drugih formacija. Bilo je i prekrasnih ideja koje nismo uspjeli realizirati, ali i kroz njih smo učili i rasli. U svemu uvijek je bilo silno puno promišljanja, molitve, samoće i odricanja, pa i bolnog propitivanja, i agonija, i suza, puno neprospavanih noći, ali ničega kao radosti i veselja.

U čemu ste od svih SKAC aktivnosti vi osobno najviše guštali?

U Misama mladih definitivno – i umirao, i guštao, i uskrsavao. Priprava za Mise mladih su mi bile uvijek najsvetije. Tog dana bih se pretvorio u nekog eremitu, i jako sam pazio da ni s kim ne pričam cijeli dan koliko je god moguće. Nije bilo teško izabrati temu, pa ni složiti sadržaj za ono što ću propovijedati, ali trebalo mi je da to kao živa riječ siđe s neba u moje srce – da u nekoj mistici molitvenoj spoznam što i kako govoriti. I nekad je to bilo jako teško, i tek bih to dobio u zadnji čas. No, u tom času ono moje bi se pretvaralo u Božje, kao da se događala pretvorba mojega naravnoga u nadnaravno. I u istom času bih bio novi čovjek kao preporođen, spreman pričati satima o onome o čemu sam se do malo prije tako mučio. I mislim da su svi snažno osjećali da su nam te Mise mladih izvorište svega i utočište za sve što nam je na srcu.

Prvo što vam padne na pamet kad odvrtite film na te SKAC Palma dane… Možete li izdvojiti neke situacije, trenutke kojih se i dan danas sjećate, da su vam vrijedni, živi, radosni?

Opet ću reći: Mise mladih! Mise mladih su bile mjesta slijevanja mora milosti, kao u oblacima, na sve nas. Silazak Duha Svetoga u dvoranu posljednje večere – to su bile Mise mladih. Ne na način vidljiv i izričit kako to biva na slavljenjima u karizmatskim zajednicama, ali ipak očito, silno, pokretačko, od čega se živjelo i što se iščekivalo. Bilo je izuzetno sveto. Tada je Marta Križaj dobila poticaj da snima te propovijedi – i snimila je jao puno tih zapisa, koji su se kasnije pretočile u knjigu mojih sabranih propovijedi, većinom s Misa mladih. Ne znam da je itko toliko živio SKAC kao ona, pa je revni sabirala sve, u toj jednoj fazi njezinog duhovnog rasta, ali i danas posvuda srećem još uvijek mlade, koji mi svjedoče koliko su im te Mise mladih značile. To me i sada uvijek zateče, ali i razveseli mi srce.

Sad kad se osvrnete unatrag, kako je Bog radio s vama po SKAC-u?

Sjećam se jedne mudrosti koji mi je pater Pavin – naš čuveni davatelj duhovnih vježbi – rekao mojim prvim duhovnim vježbama prije nego sam ušao u novicijat: „Bog se u velikodušnosti ne da nadmašiti." To je i inače često ponavljao, i to je rečenica koja nas je stalno pratila. Bili smo silno velikodušni, i kad više realno nismo imali kapaciteta, mi smo se odazivali na sve što nas je zvalo – nekako osjećajući isto ono što je Isus rekao učenicima gledajući u mnoštvo kojemu je propovijedao. Uvijek nam je bilo žao naroda – koji se neće stići nahraniti samo na kampu Modrave, ili na misama našim aktivnima u kapelici… Uvijek nam je bilo žao naroda, i činili smo sve da im imamo što jesti. A onda se očitovalo ono Pavinovo, tako često i tako snažno: Bog se u velikodušnosti ne da nadmašiti – pa je uvijek obilnije davao nego smo planirali ili sanjali.

Što je po vama najvrjednije što SKAC (i Palma i Osijek i svaki drugi) pruža mladim ljudima?

Mogućnost otkrivanja sebe u Gospodinu, i u ljubavi prema Njemu i drugima – koja se očituje djelima – i tako iskustveno spoznaje tajnu ljudske radosti ovdje na zemlji. Ne vjerujem u svetost bez umiranja za druge, bez življenja za druge. Nikada me takvo što ne bi privuklo, niti bih takvo što naviještao. Mislim da je to Ignacije: njegovo „Ad Amorem" –  kako uzvratit ljubav; Poziv Krista Kralja; ono njegovo, „idite i zapalite svijet"… Uvijek se bojim Kristovog „bijah gladan, bijah žedan, ne nasitiste me, ne napojiste me …" Stoga smo uvijek imali akcija, odlazili u maloljetnički zatvor u Turopolju, pomagali u kuhinji kod sestara Majke Terezije, u Klaićevoj na dječjoj onkologiji, tražili beskućnike po kolodvorima i donosili im topli čaj; odlazili u Ukrajinu sa sestrama… Spomenuti kamp u Gunji – kamp s kojeg su se mladi vraćali s najviše suza i radosti… Ali sve to u Kristu, iz vjere u Krista, u njegovoj snazi. Uz duhovne vježbe, uz napajanje u Euharistiji, uz život u zajedništvu, davati se za brata u Kristu. Prava mistika počinje onog časa kad se počineš davati za drugoga. Sve do tada je – u najmanju ruku, upitno. To je snaga SKAC-a koja osvaja, i, vjerujem, stvarna primijenjena duhovnost oca Ignacija Lojolskog.