Današnji jezični imetak malo je drugačiji od prethodnih jer je pojam o kojem pišemo pelegrinacija ili hodočašće u siromaštvu. Riječ je o eksperimentu na koji bivaju poslani isusovački novaci. Svi veći eksperimenti koje novaci prolaze (duhovne vježbe, služenje bolesnicima, pelegrinacija itd.) vezani su uz život svetog Ignacija čiji primjer žele nasljedovati.
Vjerojatno vam je poznato da je Ignacije sebe nazivao hodočasnikom. Kretao je na putove pouzdavajući se u Božju Providnost i upravo su mu ta iskustva bila milosna i korisna u formaciji. U našoj provinciji se jedno vrijeme nije išlo na pelegrinaciju, ali zadnjih 7-8 godina se opet krenulo s ovim eksperimentom.
Zašto novaci idu na pelegrinaciju, kako ona izgleda i koji je cilj – ispričao nam je naš skolastik Jakov Petrak.
Na pitanje gdje idu, Jakov kaže: “Ide se tamo gdje te magistar novaka pošalje, a ideš zato što si poslan. Meni osobno je važna upravo činjenica da te netko poslao. Ljudi koje smo sretali po putu su često pitali kakva je to ludost, je li se vaši brinu? I da sam laik, mislim da ne bih išao na ovakav put. Ali kad ne ideš po nekom svom nahođenju nego jer si poslan, dobiješ milost Božju da to poslanje možeš izvršiti.”
Cilj ovog hodočašća u siromaštvu jest da se iskusi povjerenje u Božju Providnost. Nama je Bog dao obilje milosti kroz ljude koje smo susretali, njihovu dobrotu, otvorenost i velikodušnost.
Magistar na pelegirnaciju šalje dva ili tri novaka, na drugoj godini formacije. “Ja sam išao od Splita do Rijeke, s ruksakom u kojem sam imao mapu, vodu, i odjeću. Nemaš novca, nemaš hrane, nemaš mobitel, nemaš smještaj. Smiješ primiti pomoć i sve što primiš idući dan ostavljaš i krećeš ponovno ni od čeg. Ljudima ne smiješ reći da si isusovac, dok te ne prime. Kad te prime, možeš im ako želiš ispričati cijelu priču.”
Iako nama na prvu vjerojatno zvuči potpuno neprirodno ići po Hrvatskoj bez ičega, tražiti hranu i krevet za spavanje, Jakov kaže da je upravo to bilo posebno milosno. “Taj dio gdje ti trebaš prositi za hranu i smještaj me u samom početku brinuo. Kako ću ja pitati? Ali onda sam shvatio – u trenutku kad budem gladan, pitat ću. I ljudi ako hoće daju, ako neće opet dobro. Ne radim stvari na silu nego kad sam u potrebi, otvorim se drugome i pitam, tražim pomoć. Kad nisam, nemam potrebu pitati i grabiti za sebe. Cilj pelegrinacije je da svaki dan moraš puštati… Ako si dan prije dobio pet peciva, pojeo si tri, dva drugo jutro ostavljaš i ponovno krećeš iz nule. Naučiš uzeti onoliko koliko ti stvarno treba. I shvatiš da Bog stvarno brine za tebe.”
