Na samim počecima naših jezičnih imetaka pisali smo o pojmu inkulturacija, a usko vezan uz inkulturaciju je i pojam kontroverze kineskih obreda koji ti razjašnjavamo ovog petka. Riječ je o nizu rasprava koje su se vodile tijekom 17. i 18. stoljeća između katoličkih misionara koji su djelovali u Kini. Predmet rasprave bilo je pitanje jesu li ceremonije u čast Konfuciju i obiteljskim precima praznovjerne prakse nespojive s kršćanskim vjerovanjem. Franjevci i dominikanci smatrali su da jesu, dok su isusovci su smatrali da je riječ o civilnim ritualima kojima se iskazuje poštovanje i zahvalnost precima te da su do određenih granica dopustivi. Sve one elemente obreda koji su bili rubni ili sumnjivi, isusovački misionari su razjašnjavali na konferencijama koje su organizirali za vjernike. Cilj im je bio donijeti smjernice koje će omogućiti kineskim vjernicima da zadrže tradiciju i usklade je sa svojom vjerom. Da stvar bude jasnija, možemo to usporediti s nekim obrascima koje smo usvojili i sami, a koji su praznovjerni kao što su kucanje od drvo tri puta, ne stavljanje torbe na pod jer to donosi nesreću, bacanje buketa na svadbama itd.

A što je to bilo rubno u kineskim obredima pa su im isusovci pojašnjavali i branili da prakticiraju? Kad je u pitanju štovanje predaka zabranili su da im se mole, da pale papirnati novac za njih i da vjeruju da će mrtvi jesti hranu i piće koju im u obredu nude. Što se tiče štovanja ceremonija u čast Konfuciju, dozvolili su da dolaze na ceremonije, ali ne i da sudjeluju u svim činovima (prinos životinja i sl.).

Kako se redovi nisu slagali oko ovog pitanja, dominikanci su u raspravu uključili Rim. Godine 1645. Kongregacija za širenje vjere, na temelju podneska dominikanaca, osudila je kineske obrede. Međutim, nakon razmatranja argumenata isusovaca, ista je kongregacija ukinula zabranu 1656. godine. Ipak, polemika između papa i cara Kangxija (i drugih uključenih stana) se nastavila. Na koncu je dovela do ponovljene intervencije ureda Svete Stolice i nove zabrane vršenja obreda. Do kraja 17. stoljeća mnogi su dominikanci i franjevci počeli dijeliti mišljenje isusovaca, no Rim se nije složio s tim. Klement XI. je 1704. u dekretu, koji je 1715. bio potkrijepljen bulom, zabranio obrede. Benedikt XIV. je 1742. ponovno potvrdio zabranu i zabranio daljnju raspravu.

Gotovo dva stoljeća kasnije Sveta je Stolica preispitala ovo pitanje. Dekretom koji je donesen 8. prosinca 1939. kršćanima u Kini dopušteno je da sudjeluju u ceremonijama u čast Konfuciju i da poštuju obrede predaka. Drugi vatikanski koncil (1962–65) proglasio je načelo da se domaći obredi uključe u crkvenu liturgiju kad god je to moguće.

A ovu priču možemo povezati i s došašćem. Kaže pater Bojan: “Sveti Ignacije na početku drugog tjedna daje razmatranje o Utjelovljenju. Presveto Trojstvo gleda na čitav svijet i odlučuje poslati Drugu božansku Osobu da se utjelovi… I baš je to kako Bog dolazi među nas i približava nam se. Ulazi u naš jezik, kulturu (Hebreji, aramejski jezik…), postaje jedan od nas. To je poticalo i isusovce da se prilagode pojedincu i njegovoj kulturi te da im tako približe Radosnu vijest. Inspirirani utjelovljenjem, isusovci prilagođavaju svoj pristup lokalnim kulturama, kao što je to učinio misionar Matteo Ricci u Kini ili Roberto de Nobili u Indiji, naglašavajući inkulturaciju Evanđelja.