Isuse, osjećam kako je slava uzašašća za tvoje učenike mogla biti i bolan rastanak. Ti, koji si uvijek bio njihov oslonac u svemu, Učitelj u svemu, napuštaš ih. U prvom čitanju iz Djela apostolskih anđeli opominju učenike zato što kao paralizirani ostaju gledati u nebo nakon Tvog uzašašća. Kao da ih je sjeta preuzela u tom trenu. I anđeli kao da ih opominju „Ne živite u sjećanju na Krista, susrećite ga! Idite! Činite kako vam je rekao!“ Imam dojam kao da su se zakratko predali stvarnoj boli rastanka te zaboravili na nadu obećanja koja je također prisutna u tom slavnom događaju. Isuse, ta bol i ta nada, rastanak i obećanje, to je vrelo koja nas čini živima i obvezuje na poslanje. Hvala Ti na tome. Amen.