Koliko li sam se samo puta sablaznila nad Tvojom riječi… Pitam se i ne razumijem – što je to toliko vrijedno što mi možeš dati kada od mene tražiš da prigrlim križ i da umirem sebi? Zašto bih svojevoljno pristala na to da mi bude teško? Zašto bih se odricala onog materijalnog što mi trenutno pruža utjehu? Kakvo je to Kraljevstvo, kakva ja to Ljubav koja vrijedi da se odreknem same sebe i svojih planova? Ali opet, koliko god nekada htjela, ne mogu zaboraviti onaj žar i radost kojom igra moje srce kada u Svetom pismu prepoznam Tvoju poruku za mene. Ne mogu zanijekati ljepotu mira kojim me ispunjaš na Euharistiji. Ne mogu poreći slobodu koja uslijedi nakon sakramenta pomirenja. Bože moj, kome da idem? „Ti imaš riječi života vječnoga!“ I vjerujem i znam, Ti si živi Bog. Živa Ljubav koja jedina zna kako i koja me može ispuniti.
