“Ne pričaj bližnjem o ljubavi: ljubi ga!”. Tako je rekao sv. Augustin, a meni čitajući današnje evanđelje pada na pamet usporedba s obitelji. Normalno je da roditelji vole svoje dijete. Ne trebaju o tome niti govoriti koliko ga obasiplju zagrljajima i poljupcima. No, prvo dijete skoro poraste i rodi se drugo. Roditelji se pouzdaju u starije dijete i ponekad mu ono mlađe daju na čuvanje. Koliko god mu to možda bilo mrsko opet je normalno da će ljubiti brata/sestru – neće ga ostaviti da se ozlijedi ili da nešto uništi. Ljubav koju je vidio kod svojih roditelja, automatski će primijeniti i kod brata/sestre. I to nam je svima potpuno normalno. A onda pogledam Tebe, Bože. Pogledam Isusov život i vidim samu LJUBAV na djelu. Ali, ta ljubav mi nije normalna. Neshvatljiva mi je. Rekla bih – ma nemoguća. Tvoja roditeljska ljubav prisutna je u Isusu, a On kao stariji brat pokušava mene naučiti istoj toj ljubavi. Nekad si mislim: “Ph možda sam premala i nezrela da bi shvatila i vidjela kako me ljubiš..”, ali onda se sjetim – mala djeca najbolje uče gledajući. Ne želim više pričati. Želim Te oponašati u tvojoj Ljubavi kao što malo dijete oponaša svaki pokret svog roditelja.
