Gospodine, zapanjuju me stari Grci iz današnje poslanice koji štuju Nepoznatoga Boga, ono što ne poznaju. Oni su instinktivno privučeni k Tebi. Snagu te privučenosti, tog instinkta i ja ćutim, kao da sam organski, duhovno i još dublje od toga povezan s Tobom, da posve ovisim o Tebi. A opet, osjećam da nijedan korak ni pokret prema Tebi ne mogu napraviti ako mi Ti ne dopustiš ili me ne pozoveš. Kao da postoji neki zid među nama koji moje snage ne mogu prijeći. Ni umom, ni srcem, ni djelom. Vapijem, zovem, pipkam uokolo, hoću ga preskočiti. Želim k Tebi, ali ne ide. Tvoj Duh me ne pušta k sebi. Moj intelekt, emocije, ruke natjerani su na post od razumijevanja, ugode i stvaranja. Ali s boli i nadom prihvatim, a onda moja zahvalnost i ushit počinju tinjati jer shvaćam da se i tako Tvoj promisao nada mnom vrši – Duh vodi i upućuje kako On želi.
