Pozivaš me, Isuse, da ti makar zbog djela vjerujem. Ona su mi tek kamen spoticanja. Kada me naklono slušaš i upitaš što želim, srce se stisne, zbuni i više ne znam koliko su moje želje ispravne i ostvarive. Obuzme me nevjera u opravdanost i uslišenje. Kada pak gledam tvoja djela u mom životu, kako da ne poželim sakriti se, očistiti, udostojiti za tolika dobročinstva. Govorim ti poput Filipa – dosta je, nisi trebao – kao gostu kad dolazi s vrećicom darova, razmišljajući da bi ti valjalo nekako uzvratiti. Uzaludna su moja nastojanja da zaslužim tvoju dobrotu i da ti se pričinim milom i vrijednom darova. I dok se ja bavim svojim nemogućnostima, ti mi pružaš svoje vrijedne ruke i dijeliš što tebi Otac dade. Pomiluj me, Isuse, i utvrdi u svome imenu i srcu, u ljubavi koja se ne da zaslužiti.
