Prva asocijacija na ovu grupicu mi je izlet u neku random šumu u Sloveniji. Izlet od jedva dva sata, krajnje neplaniran. Na kraju napornog dana, kada su svi već umorni.
Te večeri zbile su se dvije situacije za pisce ovotjednih nadnica.
Ivan je bio u nezgodnoj poziciji s kombijem. Pet minuta trajalo je koprcanje na nimalo sigurnom zavoju divlje brdske ceste. Svi su se bojali. Ono što oduševljava u ovoj situaciji je zapravo to što je svatko u tom trenutku imao svoju ideju kako izgurati taj auto, ali nitko nije forsirao svoj stav. Bojali su se, ali nekako su našli povjerenja u vozača.
Drugi izazov je bio uspon na zahrđali toranj kojega je JNA sagradila sredinom prošlog stoljeća. Vjetar je puhao i bilo je užasno hladno. Iva se bojala visine i jedva se popela do vrha. Učinila je to iz ljubavi prema ostatku ekipe i bila je sretna. Eto što ljubav čini.
Ono što prvo vežem s ovim uspomenama su “umiranje sebi” i “ljubav”. Nešto što ovaj projekt izvuče iz svakog sudionika – od organizatora do volontera.
Bogu hvala na Ivi, Pauli, Mariji, Silviji i Ivanu. Molim vas zahvalite i vi Bogu što nam je poslao upravo njih da ove godine vode ovaj veliki program. Molite za njih.
I, hvala pateru Bojanu što je i on dao ruke u pisanju ovotjednih nadnica :).
