Mihovil je Dalmoš koji će leškarit sa strane po danu, ali… po noći će spremno držat puknutu šipku šatora, a i cijeli šator da zaštiti vježbenike u šutnji. Progovorit će on, ali kad grune i kad se svi smijemo, često mi se čini da po toj krškoj jednostavnosti govori sam Bog.
A onda će usred dana doći do naših ureda, obojati zidove, donijeti domaćeg vina na zajednički stol. Doprinosi nam razne načine, mnogi su mi neznani, no to je manje bitno…
S njim sam naučila da jedan dalmoš Boga ipak nađe uz sljemensku logorsku vatru, kontinentalnu hranu, da volim pjesme koje se pjevaju iz C.
U njegovom “pomalo” Bog mi priđe potiho, nečujno, i nadozida.