Danijela me na prvu oduševila svojom željom za pomoći drugima. Gotovo potpunom strancu bila je spremna pomoći savjetom, traženjem posla, zajedničkim odlaskom u studentski servis… I u svemu tome ne tražiti apsolutno nikakvu korist za sebe. Nesebično daruje svoje vrijeme čak i kada to znači da će sebi uskratiti neku sitnu radost. Studirati rehabilitaciju s njom značilo je zajednički tražiti hrabrost za hodanje mračnim prečicama do faksa, učiti za ispit u kratkim vožnjama autobusom, dijeliti s njom krokete iz menze, preživljavati nevolje autom i smijati se puno i iskreno. I pričati o Bogu. Nikad ju nije bilo strah promišljati o tome što On želi za njen život. Kada ju gledam danas, kada govori o svom poslu, o svojim planovima za budućnost i kako se raduje svemu što dolazi, vidim djevojku koja se i dalje uzda u Božju providnost i preko čijeg života Bog meni govori o svojoj ljubavi i brizi.