Ja, ja, ja. Kako uvijek samo drugi bude kriv, a ja pametan ne bih nikad tako napravio. Zašto mi je tako prirodno kod drugih naći i najmanju manu, a svaku svoju prikriti i ne priznati. O Bože daj mi snage da uvijek krenem od sebe, a zatim tek u ljubavi pomognem drugome. To je tako teško, ali uzmi i tu moju težinu jer sam ne mogu. Daj mi tu malenost i poniznost, da shvatim kako nisam dostojan suditi i zaključivati, da sam samo čovjek. Što imam, a da nije od Tebe?
