Jutros razmišljam o mjeri, tvojoj mjeri. Prvi, drugi, treći, posljednji radnik, svaki je vrijedan svoje plaće. Svaki je primio koliko si smatrao da je potrebno. Jedan denar za cijeli dan ili samo za sat. Koja li mu je uopće vrijednost? Čini mi se važnim ne podcijeniti ga, ne podrazumijevati plaću. Bi li bilo i jednog denara da nije bilo upravitelja koji najmi? Jedan denar – taman. Upravitelju, kako li si velikodušan i rasipaš denare za mene, što mi daješ obrok svaki dan, topli krevet i čistu odjeću, svježi tuš, sunce, sve što volim… Pomozi mi biti zahvalnija za sve što imam i što mi je dovoljno, a u dobrima kojima raspolažem pronaći pravu mjeru davanja. Daj da s jednakim stavom izlijevam maslinovo ulje po svježim rajčicama i budem raspoloživa prema bližnjima koje mi u danu donosiš. Daj da se znam ukrotiti i nagraditi, u ljubavi i nasljedovanju Tebe koji si savršeno mjerilo.