Gospodine, vidim Te kako sjediš i prilaze Ti dječica. Ti polažeš svoje ruke na njih i oni upijaju svaki Tvoj pokret. U tom društvu svi uživaju, ali eto, opet postoje oni koji na taj prizor gledaju drugačije. Koliko često nečiji razgovor, sklad prekidam i želim da bude onako kako sam ja zamislila. Ne razmišljam tada zašto je možda potrebna galama, vika, trka i strka. Ne vidim kako to može pomoću u tom trenutku. Zašto? Zato što živim u svojim okvirima i tako u lončić želim staviti cijelo more pa se mučim i mučim. Onda mi Ti govoriš da mi ponekad treba i ta strka jer iza nje krije se iskrenost, osmijeh, radost i ljubav. Pomozi mi da ponovno naučim biti Tvoje dijete, nepokvareno i iskreno.
