Bezbroj puta iskusila sam Božju providnost i vjerujem da svi po njoj dobivaju brojne milosti koje često i ne zamjećujemo. Jednostavno nam prokližu kroz prste, međutim znam da takve propuste ne smijem sebi dopustiti jer tako propuštam rast svoje vjere, očvršćivanje i osnaživanje iste. Za mene bi sumnja u Božje djelo i providnost označavala potpuno nepovjerenje u Njega samoga. Od malena razmišljam o tome koliko sam bitna Bogu, pa mi je i ovo Evanđelje nametnulo to pitanje. Mislim da se mnogo odgovora krije u prirodi pa tako i ovaj. Bog zna vrijeme i mjesto gdje će svaki list sa svakog stabla na ovom svijetu uvenuti i pasti na pod. Zar mu mi ljudi nismo bitniji od običnog lišća? Zar ne bdije, strepi i trči za nama da ne padnemo u blato
kao kakvo razigrano dijete?
