Jedan od susreta farizeja s Isusom. Isus je donio nešto novo. Pokazao nam da zakon nije sam sebi svrha i tako mu dao smisao. Ne govori samo u
prispodobama ili teoretski, već se vraća na isti izvor kao i ti farizeji. Jasno je to predstavio, tu stvarnost. Mislim da je za shvaćanje ipak potrebna vjera, a za vjeru nekad prvo želja da vjerujemo. Pitam se slijedim li ja zakon kojeg ne smatram smislenim, zaboravljam li smisao Božjeg Zakona i njegujem li živu vjeru ili je svodim na nešto drugo. Rekla bih da su ove stvari karakteristične za farizeje koje na njihov spomen momentalno osuđujem, a ispostavlja se da činim iste stvari. Također, zanima me jesu li apostoli samoinicijativno počeli trgati klasje. Ne spominje se da ih je Isus na to pozvao. Jesu li prepoznali da je On gospodar subote? Jesu li mogli, u njegovoj prisutnosti, razlučiti da je to ispravno?
