Zoveš me Isuse. Da dođem Tebi. Ovakva kakva jesam. Sada u ovom trenutku.
Zoveš me da sa svim svojim brigama i teretima dođem.
Da ih na Tebe svalim. Jer Ti ćeš me odmoriti.
Dolazim Ti, Isuse.
Nosim Ti bol svoju i uplašenost.
Dajem Ti breme svoje i suze.
A Ti mi ruke pružaš.
U zagrljaj.
Ponizno i nesebično.
I sada se približavam.
Krila neopterećenosti dobivam.
Kao bezbrižno dijete.
Trčeći mirnim poljanama.
Često bih voljela ponovno biti dijete, a zaboravljam da ću Tvoje dovijeka i biti.
Često sebe opteretim problemima, i umjesto da Ti dolazim, ja od Tebe bježim.
Često padnem u ponor, dok srljam u prazno. A Ti, krotka i ponizna srca čekaš dati spokoj duši mojoj. Zato ne mogu bez Tebe.
