U „ovom naraštaju“ i djeci na trgovima prepoznajem sliku sebe. U mojoj svakodnevici mi daješ lijepe i vrlo ugodne stvari da me dovedu do odnosa s Tobom i – ništa. Daješ mi zatim i one teške i izazovne da Te makar u njima prepoznam, ali opet – ništa. Osjećam se kao da mi stvarnost prolazi kroz prste poput pijeska, a sa stvarnošću i Ti. A Ti strpljivo čekaš jer Ti to, s obzirom da s moje strane odgovora nema, jedino preostaje. Uporno i neumorno se nastavljaš truditi jer, tko zna, možda mi se jednog dana otvore oči da Te mogu prepoznati u svakom danom trenutku i gledati na svoju stvarnost onako kako Ti gledaš. A možda i ne, možda mi se nikad ne otvore oči. Tebi to ne smeta, Ti ćeš se i dalje nastaviti neumorno truditi jer si davno donio odluku da sa mnom ideš do kraja – pa šta košta.
