Ideš. Prva nadnica i ovakvo čitanje ravno u sridu. Naime, trenutno sam u razdoblju jedne duhovne suhoće u kojoj mi je dosta teško moliti. Dolazi to čovjeku. Volim se u ovakvim trenutcima sjetiti male Terezije, koja je rekla kako kada joj je teško moliti jednostavno kaže Ocu: “volim te!”. To je kratko, a održava vatru. Tako su često moje riječi koje ponavljam one dječakova oca: “vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!” Baš te. Zanimljivo mi je kako otac pristupa Isusu: ako može, neka ozdravi sinu bolest koji nosi još od djetinjstva. Koliko često ovaj teret koji vučem je upravo zato što se grčevito držim, pa čak i ponosim, ranama iz prošlosti za koje sumnjam da će se Bog kroz njih proslaviti? Ili sam ponosna jer mislim kako mi je teško jer sam ja ona “snažna” koja može sve? Treba bome znat pustit Isusa da pomogne našoj nevjeri.
