Još jedan SKAC25 petak je stigao, ali danas je taj dan malo posebniji. Slavimo svetog Josipa, sveca koji je imao veliku ulogu na putu Ive i Mate Žilića. U nastavku donosimo njihovo svjedočanstvo, a ako i ti želiš podijeliti svoju SKAC priču, piši na odnosi@skac.hr

Kako ste se vas dvoje upoznali kroz SKAC Palmu i što vas je tada najviše privuklo jedno drugome? 

Mato i ja smo imali zapravo više susreta kroz SKAC, mislim da smo se prvi puta vidjeli 2018. (ali ne i upoznali), tada sam ja bila uvjerena da je Mato bio neki umišljeni lik i uopće ga nisam doživljavala. Drugi puta smo 2021. imali online pripremne susrete za animatorstvo na Modravama – tada je mene Mato primijetio i pokušao (bezuspješno) pronaći na društvenim mrežama. Ali pravi prvi susret i upoznavanje nam je bilo 2022. godine na Modravama tijekom MAGIS Europe susreta. Mato je na kampu bio logističar, a ja sudionica. Zanimljivo mi je kako je Bog imao prste u tom susretu jer se taj susret skoro nije ni dogodio, a On nam je dao poguranac. Mato silno nije htio biti logističar i htio je preskočiti služenje to ljeto, ali je dobio poticaj jer je saznao da će logističar biti i njegov prijatelj. Ja sam silno htjela sudjelovati na nekom od ljetnih kampova, ali svake godine bi mi nešto iskrnulo, a ni želja srca mi nije bila baš potpuno iskrena pa bi to svaki put nekako propalo. Te godine sam se prijavila zadnji mogući dan i tada mi je bilo prvo sudjelovanje na ljetnom kampu ikad. Često ljudi kažu da na kampove odu kako bi upoznali svoju buduću ženu ili svog budućeg muža, a ja sam se te 2022. godine tek prvi puta slobodno prijavila za kamp baš da ne idem s tim ciljem, zato sam namjerno i prijavila sudjelovanje na MAGIS Europe jer sam se vodila time da će sudionici uglavnom biti stranci. Moj jedini cilj je bio, kroz iskustvo kampa, produbiti odnos s Bogom. Zanimljivo mi je bilo kad sam vidjela popis mladih koji će biti na kampu (i sudionici i volonteri), vidjela sam Matino ime, ali sam tada još bila pod predrasudama iz 2018. i pomislila sam si: Ma tamo će biti 30-tak ljudi, ne moram provoditi vrijeme s njim, ako me bude živcirao, moći ću ga izbjegavati. Joj Bože moj… Zanimljivo je kako je Bog s nama nježno i blago radio tijekom tog kampa. Ja sam i dalje bila slobodna od ideje da upoznam svog muža i nisam nikog tako doživljavala, a Mato je mene počeo lagano primjećivati, čvrst u odluci da to neće tijekom kampa pokazivati, ali kako on kaže: znao sam da s tom curom poslije želim popiti kavu. Mato kaže da sam ga privukla svojom vedrinom, jasnoćom u pogledu, ljepotom, visinom i razigranošću. Ja samo mogu reći da sam, već pri prvom pružanju ruku Mati i službenom upoznavanju, shvatila da sam o njemu imala skroz krivu sliku i da je to jedna vrlo topla, nježna, draga i pristupačna osoba – no i dalje, tijekom kampa ga nisam baš doživljavala kao nekog tko bi mi se svidio, čisto jer sam srce zatvorila pred tom idejom. Sjećam se da smo tijekom kampa nas dvoje dosta pričali o služenju kroz SKAC, tim više jer sam ja bila dosta aktivna do 2020., a onda se malo povukla, a tijekom kampa mi se ponovno vratila ta želja. Nedugo nakon MAGIS-a, stiže meni poruka od Mate u kojoj me pita jesam li smislila kako se ponovno uključiti u SKAC. Sjećam se da je moja prva misao bila da on vodi neki volonterski tim i da im treba pomoć pa da mi se zato javlja, na što sam mu ja odgovorila da nisam još sigurna, ali da mogu pripomoći ako im gdje treba. Tek kad je Mato napisao da ne zna gdje bih se ja to mogla uključiti i da samo zna da bi htio sa mnom popiti kavu, tek tada mi se upalila lampica i povezala sve točkice s kampa. Rado sam pristala na kavu. Samo ću reći da je ta naša prva kava bila nešto sasvim drugačije i da nam je oboma bilo jasno da se počelo rađati nešto posebno, nešto Božje, u potpunoj slobodi i jednostavnosti.

Možete li podijeliti jedan trenutak s početka vašeg odnosa u kojem ste osjetili da vas Bog posebno vodi jedno prema drugome? Nešto što vam je potvrdilo da vas Bog vodi jedno drugome, kad ste znali da je to to.

Mogu reći da je naše „hodanje" bilo od početka nešto posebno i drugačije. Od početka je bilo jasno da smo u Božjoj milosti i da rastemo skupa u danoj nam slobodi. Od početka smo otvoreno pričali, sve više se upoznavali, ali i jasno dogovorili da želimo hodanje u čistoći. Međutim, to ni nije ono što je naš odnos od početka činilo posebnim. Mato i ja smo od samog početka bili vrlo otvoreni jedno prema drugom i transparentni oko svojih stavova i osjećaja, no nismo tako brzo oslužbenili vezu. Izlazili smo i viđali se i po nekoliko puta tjedno i preko pola godine, prije nego smo taj odnos prozvali vezom. Iako bi se sada moglo reći da je i to izlaženje već bilo veza, no tada kao da smo oboje čekali neku potvrdu da je to stvarno to. Zapravo, oboma nam je bilo jasno da, jednom kada to izlaženje prozovemo vezom, da je to već praktično zaručništvo jer smo oboje na početku rekli da bismo u tom smjeru vidjeli svoju vezu. No što je dovelo do toga da mi to naše druženje stvarno prozovemo vezom? E tu je taj onaj ključni Božji trenutak. U jednom od naših razgovora smo spomenuli da bismo skupa mogli početi veliku devetnicu sv. Josipu (9 srijeda uoči blagdanu sv. Josipa u ožujku). Tako smo onda i napravili, no nismo si međusobno rekli za koje nakane smo odlučili moliti. Jedino smo znali da želimo skupa moliti i na zadnju srijedu devetnice otići sv. Josipu u Karlovac. Devetnica je bila milosna, ali i izazovna. Zadnju srijedu uoči sv. Josipu otišli smo u Karlovac kako smo i dogovorili te smo si tek tada podijelili nakane naše devetnice, a one su bile iste: oboje smo molili da nas Bog oslobodi iz našeg odnosa ako nije Njegova volja da završimo skupa. Tada nam je bilo skroz jasno da se rodila ljubav koja je po Njegovo volji i hvala Mu na tome! I nikad nećemo zaboraviti taj izlet u Karlovac, to je dan kada smo službeno potvrdili svoje osjećaje, ali taj izlet nam je obilježila draga nam anegdota. Nakon svete mise smo otišli večerati u jednu pizzeriju. Kada smo naručili pizze, tada je počelo ono pravo i iskreno otvaranje srca jedno drugome. U međuvremenu nam je i stigla pizza, ali mi nismo dopustili da nam to omete razgovor. Prošlo je skoro sat i pol vremena kada nam je prišao konobar i pitao: jel sve u redu s pizzama, niste ih ni dotakli. Pizze su se skorz ohladile, ali nama to uopće nije smetalo. Par mjeseci nakon smo se i službeno zaručili, a zatim ubrzo i vjenčali.

Glavni nakit na vjenčanju – desetica s Magisa 2022. 

Kako je vaša vjera utjecala na rast vašeg odnosa – u komunikaciji, odlukama ili zajedničkim izazovima? 

Naš odnos s Bogom stvarno je u startu postavio čvrst temelj za našu vezu, a sada to nastavlja činiti i u našem braku, ali i unutar naše male obitelji koja iščekuje i skorašnji dolazak našeg prvog malog člana (možda nam ona već i dođe u trenutku objavljivanja ovog teksta – opaska autora – rodila se Marija)! Oboma nam je bilo jako važno u svakom segemntu uključivati Boga. Nećemo se praviti, nije nam to uvijek bilo tako lako, ali smo stvarno nastojali njegovati i zajedničke i individualne molitve, odvojiti vrijeme za Boga u danu, redovito ići na svete mise, češće se ispovijedati i slično. Uz to, stvarno nam je važna bila i komunikacija i razgovori, pogotovo u vremenima težina. Zanimljivo kako nam je s vremenom postajalo sve lakše i ljepše doista se zagledati duboko jedno drugome u oči. Koliko god su težine bile izazovni periodi u našem odnosu, toliko je zapravo i prekrasan period u kojem ljubav dobiva priliku rasti i poprimati nove oblike. Bog nam uvijek nekako da milost da ohrabri i osnaži jednog dok je ono drugo u težini, što nam je uvijek pomagalo u našem odnosu i ponovnom približavanju Bogu. Mislimo da je važno razgovarati i kada je teško i kada bi najrađe pobjegli, tu nam i vjera igra ključnu ulogu jer uvijek nekako na kraju budemo i više nagrađeni u milosti. Mislim da nam je u tom stavu jako pomogla ignacijanska duhovnost s kojom smo se zbližili kroz aktivnost u SKAC-u – naučili smo (i još uvijek učimo) prepoznavati pokrete u sebi, komunicirati ih na van, zahvaliti i na lijepome i na teškome, prepoznavati darove od Boga, ali i napasti od Zloga. Štoviše, kako je Mato u formaciji za duhovne pratitelje, plodovi duhovnih vježbi i svega što je Mato kroz formaciju naučio, nesebično se prelijevaju i u naš brak. Jako je važno za zdrav odnos, zadržati tu neku duhovnu stabilnost i podršku koju često crpimo zbog blagodati SKAC-a.

Što biste poručili mladima koji se danas upoznaju preko SKAC-a i tek započinju svoj zajednički put? 

Mi nemamo puno kilometara iza svojih stopala da bismo se rasipali s nekim životnim mudrostima niti bismo to voljeli činiti, ali možemo podijeliti samo ono čime se nekako i sami vodimo i što nas ohrabruje. Dragi Bog je s nama i za sve nas ima plan. On djeluje tako lijepo i tako nježno i ništa što dolazi od Njega ne dolazi na silu. Pokušajte svaki dan pronaći nešto lijepo i Njegovo. Svaki dan nastojimo izreći se jedno drugome i podijeliti jedno drugome ono dobro, teško i Božje u danu (Magis krug), ako ništa, barem jednu stvar. To nam pomaže jačati ljubav i poštovanje jedno prema drugome, što svakodnevno jača naš odnos.