Pitam se kako bih ja reagirala u opisanoj situaciji. Vjerojatno bih poput Petra bila šokirana i odgovarala Isusa od patnje. Kad zamišljam neku svoju poželjnu budućnost, naravno, zamišljam je bez nekih većih problema, kao više-manje miran život. Isto želim i svojim najbližima. Užasava me pomisao da bi se nešto loše moglo dogoditi nekome tko mi je blizak. Naravno, molim Boga da se to ne dogodi. Tko bi to želio? Strašno je i pomisliti da možemo ostati bez bliske osobe ili je gledati kako trpi bez mogućnosti da joj pomognemo. Ali Božja logika je očito drugačija. Već iz dosadašnjeg iskustva vidim da sam upravo zahvaljujući najvećoj patnji najviše spoznala Božju prisutnost. Dobro je što patnja nema zadnju riječ. Bog nam obećava vječni život u kojem neće biti patnje, a i u ovom životu nas neće napustiti, pogotovo ako budemo morali trpjeti i ako nam posebno bude potrebna Njegova prisutnost i utjeha.
