Post. Tako mi teško zvuči ta riječ. Nastojim postiti jednom tjedno. Međutim, kako se taj moj dan posta približava, uvijek nekako osjećam grč u trbuhu. Pojavljuju mi se misli: „Opet ćeš se boriti s vrtoglavicom i glavoboljom“, „Opet ćeš postiti, a za što?“ I tako sama sebe zlostavljam jer mislim da je to moja dužnost i da tako treba biti. A Gospodin sigurno nije onaj koji nameće neka pravila. Želi da budem radosna. I da ako se odlučim za post, to mora biti iz slobode, a ne iz osjećaja dužnosti. Mislim da mu je bitnije da provodim vrijeme s njim u molitvi, u tišini. Da imamo odnos bezuvjetnog prijateljstva u kojem nitko ne treba učiniti ništa da bi zaslužio ljubav drugoga. On me takvu želi. Gospodine, daj da zajedno plešemo na svadbi života u slobodi, radosti i ljubavi.
