Nisam Te onaj petak susrela u otajstvu euharistije, već u malenoj bebi. Motreći je, pitala sam Te o ovim tvojim riječima. Šutio si, baš poput nje. Ipak, njezine su ručice govorile o Tebi. O ljubavi koja je polagana i nježna. Ljubav koja dodiruje moje obraze zato jer joj se hoće. U tom odnosu nema riječi, ali sve u njemu mi govori o Tebi.
Kad je presvlačim, onako ogoljenu i ovisnu o meni samoj, motrim Tebe.
Ogoljenog na križu, ovisnog o drugima.
Ljubav koja govori čak i kad nema riječi.
Ljubav koja se daje voljeti, obgrliti, učiniti potrebnom.
Ljubav svemoguća koja se mi se daje voljeti.
