Kad idem na put, muka mi dođe od pomisli na pakiranje. Jer prvo se gugla prognoza pa onda po tek može početi odlučivanje o odjeći. I cijeli proces u nekom stresu – jer što ako nešto zaboravim? A nešto ću sigurno zaboraviti. I šta onda, kako ću bez tog? A Isus njima kaže da si ni štapa ne nose. Ni torbu, kamoli ne znam kakav kofer da se navlače s tim po nekim tamo pustinjskim stazicama. I tako se ja uporno brinem i kompliciram, a Isus mi umjesto toga želi jednostavnost i vjeru. I vjerojatno se negdje smije gledajući me kako teglim kofer i torbu i još jednu torbu, pa mi nešto ispadne, pa skupljam po tramvaju. Molim za jednostavnost!
