Ti si Pastir, a ja sam neka tvrdoglava ovca. Uporno bih samu sebe vodila. Kada vidim da to baš ne funkcionira, upratim prvu ovcu do sebe pa se još “za ne falit” srdim na nju što me povela u krš. A Ti me ne možeš ljupkije zvati nego što činiš. Kažeš da ne moram ništa. Moje je tek pristati da me podigneš i odneseš na te tihane vrutke koje priželjkujem. Da mi pokažeš miline cvjetne livade gdje je najzelenija trava i najdražesnije sunce. U koliko jama ću upasti prije nego što odustanem od samodostatnosti i uspoređivanja?
Dadni mi poniznosti da Ti se danas odazovem, da iz obilja srca odgovorim: “Evo me! Nosi me. Po Riječi svojoj.”
