Šimunova je punica, pošto je ozdravljena, odmah krenula posluživati. Zašto nije uhvatila trenutak da dođe sebi, da shvati što se dogodilo, da se psihički oporavi, da joj taj događaj “sjedne”? Ovo me podsjeća na neke situacije u mojem životu. Kada se desi nešto teško, posebno ako se zareda više toga što me zbilja umori, od Boga zahtijevam vrijeme da se oporavim i ne radim ništa. Iako osjećam da me poziva na akciju, borim se protiv Njega, negiram taj poziv, uporno govorim da mi treba neki period da ne činim ništa i da ne moram ništa. A činjenica je da se zapravo bojim neuspjeha, mislim da se bojim onda još jednog poraza. Još se nisam oporavila od zadnje “ognjice”, što ako me zahvati druga? Želim biti nelogično hrabra, Bože, da se usudim ići protiv svojih strahova kada me Ti zoveš. Želim sve te svoje kočnice prepustiti Tebi. Ti koči ako treba.
