Kako mora da je bilo milo Tebi navraćati u svoj Nazaret – sve te uspomene koje naviru, sjećanja koja vrve emocijama. I meni je divno vratiti se kući poslije nekog puta, vidjeti svoj kvart, parkić pred zgradom, garažu, sobu… I obradujem se svojoj obitelji. A kako zaboli spoznaja da s njima nisam kakva bih trebala biti. Fascinira me primijetiti koliko Bog djeluje kroz mene, koja sve čuda u meni stvara u SKAC-u, u Crkvi, na Modravama, a kod kuće – nula bodova. Ista, ona stara ja. S istim manama i mušicama. Zašto Ti, Isuse, nisi dobrodošao u svom zavičaju? Zašto ja ne znam Tebe donositi svojima? Zašto oni najmanje vide milosti kojima si me blagoslovio? Ne znam, ali pronalazim utjehu u tome da me Ti razumiješ, da je i tebi bilo tako. I vjerujem da me pozivaš da i dalje idem ondje gdje rastem u Tebi – možda jednog dana uspijem komadić takve sebe dati i svojima.
