Razmišljam o svakodnevnim zadacima koji su mi povjereni. Poneki na samu pomisao izazivaju odbojnost, nemam motivacije, tražim bilo što da se ne moram uhvatiti u koštac s nečim što mi je baš teško iako mi donosi dobro. Tako mi je lako pronaći opravdanje ili žaliti se. Pomislih onda na Tebe, Isuse, i trenutak kada Tebi Otac povjerava tako važnu zadaću. Ti si znao Pisma i kako će to biti. Ne samo da se nisi žalio, već si prihvatio, otrpio i umro na križu, za drugoga. Tako se postidjeh… Prečesto si dopustim preplavljivanje emocijama koje jasno daje do znanja da
sumnjam, da nemam povjerenja.
Zato Te molim, Isuse, da mi oprostiš i dopustiš da opipam Tvoje probodene ruke i noge, da me sjetiš čime moje srce treba biti obuzeto. Duh Tvoj kojeg si nam ostavio, neka me vodi da moj život urodi plodovima i radošću u povjerenim zadacima.
