U današnjem evanđelju posebno me motivirala proročica Ana. Iako je cijelog svog života bila pobožna, postila, molila, danju i noću služila Bogu, nakon susreta s malenim Isusom počela je još nešto činiti – počela je hvaliti Boga i propovijedati o Isusu. Kao da riječi i način na koji pričamo o Isusu zaokružuju naš cjelokupni duhovni život. Često razmišljam o tome kako svjedočiti svoju vjeru, a ne biti istodobno napadan ili nametljiv. Sjetim se pritom i komentara da je vjera naša osobna stvar i da to trebamo zadržati za sebe, ali se sjetim i kako je to kada nekoga volimo ili smo zaljubljeni pa često spominjemo tu osobu i s oduševljenjem i ponosom pričamo o njoj, prepričavamo zajedničke dogodovštine. Sasvim je normalna stvar pričati o onima koje volimo i zašto se to ne bi odnosilo i na Isusa? Upravo me današnje evanđelje podsjetilo na to i zapalilo mi srce čežnjom da i ja oduševljeno pričam o Isusu i čudima koja je učinio u mom životu. Na kraju dana, nikad ne znamo, a možda baš naše autentično iskustvo vjere donese nekome nadu, učvrsti vjeru ili ga podsjeti da smo svi ljubljena djeca Božja..