Promatram čovjeka koji je slijep – sjedi kraj puta i prosi. Teško mi je zamisliti kako se osjećao – sam, odbačen i potreban drugih. I pitam se što ga je zapravo dovelo do takvoga života. Često puta Isuse, kada si govorio o uzetosti i sljepoći, pokazivao si na stanje našeg srca – neosjetljivost, hladnoću, negativnost i grijeh koji nas na koncu dovede do toga da sjedimo na mjestu i ne djelujemo. I ja sam često puta slijepa, ne vidim, ne osjećam, ne trudim se, stojim na mjestu i tražim ljubav. A Ti prolaziš. Ti me vidiš, poznaješ i prepoznaješ. Čekaš da se moje srce otvori i barem malim vapajem zatraži Tebe. I meni prilaziš i pitaš: “Što hoćeš da ti učinim?” Danas i ja poput ovog čovjeka želim vapiti: “Gospodine, daj da progledam!”
