Živim li svoj život u punini? Da sutra umrem, bi li za nečim žalila? O, da. Jer toliko toga odgađam za sutra. Svoje obaveze, želje, snove, ljude, Boga… Sve odgađam sa sigurnošću za sutra, a sutra je sve samo ne sigurno. A ako sutra nemam, što onda imam? Što ću to donijeti pred Njega? S čime su sačuvati svoj život? Bojim se da nije pametno računati na to da Isus i ja imamo isti ukus u serije… Jednom kada umrem ništa mi neće pomoći osim Ljubavi s kojom sam živjela ovaj život. Na kraju je samo to bitno. A živim ga s premalo. Stvarno bih voljela da se borim zadnjim atomima snage da još nekome u danu poklonim ljubav kao što se borim da odgledam još jednu epizodu. Da izgaram za dobrim djelima. Htjela bih živjeti tako da jednoga dana mogu doći pred Njega i reći: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“
