Tada sam mislila da te ljubim. I sjećam se kako si me bolno potresao tom rečenicom “Vi se pravite pravedni (…)”. Birala sam u kome (ne)ću te ljubiti. Birala sam gdje (ne)ću te tražiti, s kime (ne)ću o tebi razgovarati, u kojem trenutku (ni)si mi dovoljan. I onda si me ogolio dodavši “…odvratnost je pred Bogom.” A mislila sam da me ljubiš. A koliko sam ja više ljubila opravdanja, lagodnost, podilaženje, ugodu. Služila sam
bogatstvu, a očekivala tvoj blagoslov. I sad mi kažeš da nepošteno bogatstvo učinim prijateljem. U ovome u čemu sada jesam, da ti budem vjerna, jer me TOLIKO ljubiš! Toliko da mi ne želiš ostaviti ovo jadno, pokvareno, nego podariti istinsko.
