Neizvjestan mi je današnji dijalog vinogradara i gospodara vinograda o statusu jedne smokve. Dolazi mi tako pitanje što smokva proživljava u trenutku kada dva autoriteta o kojima ovisi raspravljaju o njenoj egzistenciji? Možda je do sada pozive na obrat u svojoj plodnosti uzimala kao nešto nerealno ili je znakove plodnih loza kojima je okružena uzimala kao nešto što nije „njena stvar“. Ili to što je ona samo jedna smokva u vinogradu, dovoljno za njenu svrhovitost. Ali sada je pitanje njenog života živi razgovor ispred nje same i riječi imaju veću težinu. Živa strogost i milosrđe u suradnji, a sve u svrhu dobrih plodova. Svrha u kojoj i ona doprinosi. Gospodar mjeri, vinogradar okopava i gnoji, a smokva se trudi i surađuje s plodnom lozom i vinogradarima. Što li će biti od ove smokve iduće godine u ovo vrijeme?
