Koliko puta ja u danu zaniječem poticaj Duha? U meni buja ideja dobra i jasno je vidim, ali je nekako prigušim, ubijem. Možda mi se učini nekad da nije primjereno poslušati Glas, nekad se čini previše teško. I tako stalno padam i stalno se lomim. I nekim čudom stalno ustajem i stalno pokušavam hodati prema Njemu. Duh je tu kao roditelj koji me drži za ruku dok pokušavam hodati. Kad pogledam u sebe bude mi žao, jer osvijestim sve dobre prilike koje sam propustio. U isto vrijeme raste zahvalnost, spoznaja o velikom i dobrom Ocu koji me pazi. Onda stvari sjednu na svoje mjesto. Moja oholost se otopi, pa opet shvatim da sam neizmjerno mala točka postojanja, okupana morem Stvoriteljeve ljubavi.
