Često se osjećam kao malo dijete kojem su stavili tešku torbu na leđa koja postaje sve teža. Svakim novim poslom, obavezom, odgovornošću. Kao da se sve slaže na mene, a ja se pitam kako ću ja to sve Bože? I onda se uznemirujem i brinem i strahujem. I kukam. A ti tu kažeš Isuse da je samo jednom potrebno. Što je to potrebno Isuse? Jer ovako samo tonem. I vidim Tebe kako stojiš ispred mene pruženih ruku. Podižem glavu, a tvoj pogled me poziva. Poziva da sve to sa svojih leđa stavim u tvoje ruke. Sve to teško ti želiš uzeti i nositi. Nositi da mogu s Tobom dalje radosno hodat i Biti kao bezbrižno dijete koje zna da ima Oca koji se brine za nju. I tada u srcu čujem tvoje riječi: Ne boj se. Ja ti pomažem. I ja ti vjerujem.