„U onaj me dan nećete ništa više pitati.“ Bože, vidjeti tebe više je nego sve znati. Srećem te kroz ljude, kroz prirodu, kroz znakove pažnje i tisuću dobrih stvari koje mi se događaju, a ne mojom zaslugom. A opet, gledati te otvoreno, vidjeti te takav kakav jesi u svoj svojoj ljepoti – to mi sada nije dano. Kako dobro mora biti Boga gledati! Radi toga i radim, učim, govorim, šutim, slušam, dijelim, spavam i budim se – da nađem smirenje u Tebi. A taj mir nije ovdje potpun i tako kratko traje… Isuse, obećaješ mi radost kakvu ne može dati nijedan stvor. Ne znam kako odgovoriti na takav poziv – Nebo! Gledanje Boga! I muka koja prethodi… Isuse, daj mi snage da te tražim više nego mogu, pa da me nikakav strah ne odvrati od tebe i borbe koja prethodi konačnom blaženom smiraju. Jer tada te više ništa neću pitati. A do tada…?
