“…Vidjeh te dok si bio pod smokvom…”
Ne znam što je Natanael radio pod smokvom, ali ovog ljeta na Modravama često sam odlazila do onog jednog malog bora u čiju sam se sjenu sklanjala. Odlazila sam tamo da se sakrim, osamim, pokušam razgovarati s Tobom. Možda se iz istih razloga i Natanael našao pod smokvom.
Ti si jedini koji dolazi u našu osamu, kad smo skriveni svima, Tebi nismo. Vjerujem da i meni govoriš kao i Natanaelu; vidio sam te tamo pod tim borom na Modravama, znam tko si.
Kažem da vjerujem ali opet nekako nisam sigurna.
Daj, molim Te, da te riječi odjeknu u mojem srcu, da me promjene i da mogu živjeti u nadi da ću ugledati otvoreno nebo.
