Svaki put kada se u pismu govori o postojanosti, ustrajnosti, bojazan mi se uvlači u srce: kako da to ostanem do kraja postojan, ja ovakav, nestalan, prevrtljiv, nezahvalan? Kako da uvijek budem pripravan na Kristov dolazak? Takav put jednog kategoričkog stanja plaši i obeshrabruje svojom neizvedivošću jer ne vidim isprva u njemu život nego isključivo disciplinu. No današnji psalam u Boga zaziva smilovanje da bi se srce, ganuto oproštenjem, moglo uopće radovati. I Pavao u prvom čitanju srčano iskazuje nepatvorenu radost zbog napredovanja u vjeri braće Solunjana. I odjednom taj put budnosti prikazuje mi se ne više kao vježbanje discipline, kojoj ipak ne mogu zanijekati mjesto u čitavoj priči, nego živa drama odnosa, iščekivanja, zaborava i traženja oprosta. S tom mišlju srce nije više u strahu, jer radost iščekivanja Drugog, Osobe, zasjenjuje strah.
