Promatram stvoreni svijet prije moga bivanja, još dalje, promatram svijet u njegovom stvaranju, širinu svemira, ništavilo u kojem započinje bujati silovitost, kozmos koji je još u kaosu. Promatram sile koje se raspršuju, promatram nered i ruku koja ga uređuje, Riječ koja postavlja granice, koja mu daje „zakone i uredbe“. Ubačenost mojega bivanja u ovu opstojnost koja je prisutna, koja je bila prisutna i koja će zasigurno biti prisutna i nakon mene, može biti ispunjena strahom i revoltom ukoliko na ograničenje bivanja gledam isključivo kao na ograničenje moje životne sile. Ali svoju opstojnost koja je omeđena granicama, mogu gledati i kao definiranu opstojnost – definitio (određenje). Tvoja Riječ čini me jedinstvenim ovim definiranjem, ovim granicama početka i kraja. Ukoliko sam stvoren kao jedinstven, tada sam i željen. Još više, ovaj određeni prostor u kojem je smješten moj životni vijek, ti ispunjaš svojom osobom: „Nisam došao ukinuti, nego dopuniti“. O, punino mog određenja i ljubitelju mojeg postojanja.
