“Nemamo sada… ni mjesta” – jedino mjesto u kojem sveopća nestalnost pronalazi svoje smirenje nalazi se u tvome oprostu. Tvoj oprost sabire slomljenost, sve fragmentarnosti u kojima sam razdan tvoja ljubav sabire poput vezivnog tkiva i time umiruje moje biće u tebi. “Primi nas slomljene duše, duha ponizna” jer tek tada mogu tražiti svoje mjesto u tebi. Poniznost je ogoljenost koja daje uvid u primarno stanje i određenje – “postadosmo najmanji” jer i jesmo najmanji. Neznatnost je poput zidova na rubovima prostora u kojem obitava moje biće i koliko god se fragmentiram u prostoru moje opstojnosti, uvijek iznova dolazim do neznatnosti. Ali ko neznatan, kao najmanji mogu primiti najviše.
Oprost omogućava proces tog primanja. Koliko sam onda daleko od temeljne istine, od temeljnog uvida u stanje svoga bića kad stojim pred upitnošću oprosta svome bratu.
