O Kriste, zbunjeni smo pred smrću: Tvojom, svojih bližnjih, svojom koja je svaki dan bliža, a i onim malim smrtima koje nam donosi svakodnevica. Šutimo i tupim pogledom gledamo u grob Tebe koji si rekao da ćeš biti s nama do svršetka svijeta. Pa gdje si?
Zaboravljamo da si se i Ti tako osjećao. Prijatelji koji su obećavali da će s Tobom i u smrt, izdali su te i zatajili. Svojima si došao i Tvoji te ne poznaše. Ostavljen gotovo od svih, čak si i Ocu zavapio „zašto si Me ostavio?“. To što si Bog nije ti učinilo umiranje ništa lakšim. Dapače, možda je bilo i teže znati da možeš sići s križa i svejedno na njemu ostati. Čak je i tebi, koji si jedno s Ocem, bila kušana vjera. Ali ti si uvijek, pa i tada, odlučivao ljubiti. Samo ljubiti, samo se davati sve više. Ne štedjeti se.
Gospodine, i sami smo u suhoći, u pustinji, u nemogućnosti da dobro vidimo i povjerujemo u tvoja obećanja da iz smrti i rana možeš roditi nešto novo, bolje, spasonosno, otkupiteljsko. Čini nam se, baš kao i učenicima, kao tlapnja. Pred smrti jesmo zbunjeni, ali pred mogućnošću uskrsnuća smo još više začuđeni. Predobro je da bi bilo istinito, nismo mi te sreće. Pomozi nam da povjerujemo da umrijeti s Tobom ima smisao i da smrt nema zadnju riječ. Kažu da je radost Božje iznenađenje. A do njega ne može doći ako sve znamo i razumijemo, ako sve teče k’o po špagi.
Žene iz večerašnjeg evanđelja su Te toliko voljele da su Ti i mrtvome htjele biti blizu. Objavljuješ se upravo takvim jednostavnim, čistim i predanim srcima. Otvori nam oči srca, umnoži vjeru, učvrsti nadu i usavrši ljubav, da poput brižnih žena možemo ne bježati od smrti, od rana, od slomljenosti pod križevima. Jer upravo taj „kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni“. Upravo tamo je mjesto gdje želiš da susretnemo Tvoj novi život, Tvoju uskrsnu radost.