Ne vidim ni trunku straha u Isusu kada ga predaju na smrt. Pokušavam zamisliti sebe kako stojim u vrtu i pratim Isusove smirene riječi. Nalazim mir u Njegovim riječima. Osobno se često bojim onoga što bi moglo biti sutra i što mi stvara nesigurnost. Srce mi ponekad ne želi čuti istinu. Ovime sam ponukan da više promatram križni put jer često u meditaciju ulazim ravnodušno. Gledam nekako sa strane, iz udaljenog i sigurnog mjesta kako Isus prolazi postajama noseći svoj križ. To me uznemiruje. Je sam li time stvarno zadovoljan? Želim li i jesam li spreman susresti Isusa na svom križnom putu?
