Danas 5. studenog 2017. u Zagrebu Đurđici Blažević je Nacionalni odbor za razvoj volonterstva dodijelio Državnu nagradu za volontiranje, najviše priznanje što ga Republika Hrvatska dodjeljuje za volontiranje, doprinos u promicanju volonterstva i druge volonterske aktivnosti.
Đurđica, rođena Osječanka, diplomirala je matematiku na PMF-u u Zagrebu. Puno je poznatih i nepoznatih zanimljivosti o Đurđici: znano nam je da svira tamburu, da je vojnik, da voli kutije, čitati knjige, da je volontirala u Ekvadoru, dvije godine koordinirala 72 sata bez kompromisa, vodila i SKAC-ov Volonterski centar, kuhala i vozila ovo ljeto na kampovima; ukratko: bila je tu kad god je bilo potrebno.
Glavni doprinos Đurđice SKAC-u je sistematičan način rada. Do kraja je imala plan za sve, prilagođavala se novonastalim situacijama i upornošću postigla što se često činilo nemoguće.
Stavila je velik naglasak i na kvalitetnu provedbu svih aktivnosti poslije projekta (održavanje kontakta s drugim ustanovama, zahvalnice suradnicima i zahvale volonterima). Ne nedostaje joj inicijative.
Okupila je velik broj volontera te ih motivirala da nastave volontirati i kroz godinu, koristeći svoje volontersko iskustvo i oslanjajući se na Boga, prenoseći zahvalnost i radost na druge.
Možemo izraziti njezin doprinos brojkama, i one bi mnogo rekle. Ali više od toga govore volonteri s kojima je surađivala.
Kako bi bolje upoznali našu Đurđicu, pročitajte iskustvo našega volontera koji drugu godinu surađuje sa Đurđicom:
”Hvala ti, Kristiane. Puno si nam pomogao.”
To mi je prva rečenica i slika koje se sjećam kada sam upoznao Đurđicu. Đurđica – voditeljica, meni, jednom malom volonteru, tada gotovo mi nepoznata, pomalo daleka, dolazi, oslovljava me imenom. Zahvaljuje mi se. Za tako malo što sam napravio, a kao da je bilo sve.
Ta ponizna i iskrena zahvalnost, svakome od nas volontera, koju je neprestance ponavljala kasnije mi je zauvijek ostala urezana uz ime Đurđice. Njena zahvalnost te predanje Bogu i njegovom planu, ali uvijek uz maksimalnu posvećenost svakome zadatku u kojem ništa nije prepušteno slučaju, inspirirala me je i ohrabrivala. Kada bih ponekad i pomislio da mi je teško, da ne mogu nastaviti sudjelovati u projektu, sjetio bih se Đurđice. Te predanosti i svjesnosti da On sve vodi, da nam On daje samo onoliko koliko možemo podnijeti. Ta ustrajnost i predanje iz kojeg je crpila svu snagu skrovito me je pozivalo da odgovorim barem malim dijelom jednako tako.
Đurđica je u u svakome od nas vidjela ovaj projekt. Prepoznala je kako kroz ovaj projekt se svatko od nas gradi i postajemo vojska za bolje sutra. Vojska koja, uz materijalno nužne nam motike, lopate, kistove i metle, kao glavno oruđe ima Ljubav. I nezaustavljivo pobjeđuje.
Sada se ja želim zahvaliti Đurđici. Zahvaliti za svaki trenutak u kojem nam je pomogla, za svaki odgovor na naša pitanja, ma kakva ona bila. Zahvaliti na iskrenosti, razboritosti i odlučnosti u potrebnim trenutcima. Hvala na svakome osmijehu i veselju koje nije gubila ni u najtežim trenutcima. Hvala na poticajima i ohrabrivanju da smo sposobni uhvatiti se zadataka i kojih se bojimo.
Hvala joj što me je naučila vjerovati u druge. Hvala joj za svaki trenutak njenog vremena koji je dala. Ne 72 sata, niti 72 dana. Puno više od toga.
Hvala joj za sve što je učinila za ovaj projekt, za svaki dar Ljubavi koji se dogodio i koji će se još godinama poslije nas u ovome projektu darivati, a koji bi se puno teže ostvarili bez Đurđice.
Pridružujemo se Kristianovim zahvalama: hvala ti, Đurđice, što si dio SKAC-a i što nas svaki put iznova učiš što znači dati se u potpunosti.
Tvoji SKAC-ovci
